Nermin Neslanović - Uspavanka za Topčić Polje

Topčić Polje naseljeno je mjesto u opštini Zenica. Iz godine u godinu, za vrijeme kišnih mjeseci, tamošnje stanovništvo bori se sa jezivim poplavama i klizištima. Snažna priča Nermina Neslanovića...

0
A- A A+
kiša Foto: MONDO

......

Nije ga dugo vidjela, a ni čula.
Danima nije saznala ništa o njemu. Nijednu vijest.
Da li je živ ili ne?

Divlje vode su otrgnule njegovo malo selo od ostatka svijeta i zamutile njegovu sudbinu i sudbinu njegovih komšija.
Nisu imali struje, vode, a ni mreže na telefonima. Bili su prepušteni sebi, prepušteni vodama koje su se pobunile protiv čovječanstva.
Prvi put u svom mladom životu, pomislio je kako neće dočekati jutro, kako će se golema brda sručiti na njih, kao da moraju od sve te silne kiše.

Samo jedan dio sela uspio je da pobjegne za Zenicu dok su putevi još bili prohodni, dok voda nije preplavila svaki izlaz iz kaveza kojeg je tako iznenadno satkala.
Rijeka je poplavila puteve, potoci su potopili prugu, a onda su vode krenule na kuće, na ljude... Brda su mirno stajala, ali neka od njih već su počela da klize prema kućama. Ljudi nisu znali čega više da se boje, vode ili brda?
Bili su uhvaćeni u savršenu zamku.

U kući njegovih roditelja utočište su pronašle žene i djeca iz njihovog komšiluka.
Žene su bdile nad djecom. Pjevušile su im uspavanke pod pratnjom svijeća kako bi lakše zaspali, ali grubi zvuk kiše koja je neprestano udarala o crijep i huk podivljalog potoka bili su mnogo glasniji od nježnih ženskih glasova.

Muškarci su bili u drugoj kući, onoj što je bila blizu potoka. Dežurali su u smjenama. Trojica na most, da ukrote divlju vodu, a ostali u kući, da održavaju vatru koja im je davala bar tračak nade i sušila odveć mokre skute.
Noć je odavno zavladala, a dan još uvijek nije bio na vidiku. Selom se raširio mrkli mrak i jedino ga je na mostu nadjačalo prigušeno svjetlo njegovog fenjera.
Na mostu je svjetlo bilo najpotrebnije. Na mostu se vodio rat.
Svaki dan i svaku noć.
Pokušavali su ukrotiti potok koji je potaknut kišom postajao sve jači i brži, spriječiti ga da usmjeri svoj bijes na njihove kuće, na njihove najmilije.
Na mjestu gdje je bio most potok je ponirao u ogromnu, mračnu cijev u koju je nadiralo sve više mulja, kamenja i pijeska. Morali su spriječiti da se cijev začepi jer bi vode onda krenule prema kućama. Najgora stvar su bile stare automobilske gume. Te gume je jedan od komšija čija je kuća bila uz potok postavio uz njega i nasuo na njih zemlje kako bi proširio svoju avliju, ali potok ih je sad nosio sa sobom. Nosio ih je sve do cijevi i tu stvarao branu, čep koji bi mu dozvolio da se oslobodi svog vjekovnog toka i da poteče tamo kuda nikad nije tekao.
Zato su uzeli jednu suhu hrastovu gredu kojom su sa mosta ciljali direktno u cijev i njome razgrtali pijesak, mulj i kamenje, vadili teške gume gore na obalu prije nego se stvori brana. Morali su biti brzi i spretni. Površina mosta je bila jako skliska, a voda je bila brza i jaka.
Zato su dvojica baratala gredom, a treći je držao fenjer, osvjetljavajući potok.

Obavljali su Sizifov posao.
Svakom kapljom potok je sve više jačao, a oni su postajali sve slabiji.
Snaga koju su imali polahko se kvasila.
Jedino kad bi kiša stala, ali toliko dugo je već padala da bi to bilo ravno čudu.

Kad bi se malo udaljili od mosta začuli bi sablasni zvuk helikoptera. Taj zvuk ga je podsjećao na vrane koje slute na zlo, koje čekaju gozbu. Zamrzio ga je čim ga je prve noći čuo.
Kad je završio sa smjenom predao je fenjer komšiji i otišao da provjeri kako su žene i djeca.
Sva su djeca skoro već zaspala.

"Kakvo je stanje", upitaše ga tiho.

"Bolje je, čini mi se da bi kiša mogla stati do jutra", rekao je izbjegavajući da ih pogleda u oči. Znao je da je izrekao laž, ali morao je da im održi nadu.
Čuo je u njihovim glasovima koliko su uplašene.

"Dobro", izusti njegova sestra.

"Pjevala sam ti bratiću uspavanku, nije mogao zaspati, strah ga je kiše. Rekla sam mu da ću kad zaspi otpjevati uspavanku i kiši da i ona zaspi, da prestane..."
Dok je to izgovarala suze su joj skliznule niz obraze.

"Staće kiša, ne bojte se", reče on toliko uvjerljivo da je skoro i sam povjerovao u to.

Kazao im je da pokušaju zaspati i krenuo nazad prema kući u kojoj su dežurali. U glavi su mu odzvanjale riječi "staće kiša" i prije nego je ušao u kuću osvrnuo se i pogledao prema mostu. Spazio je svjetlo koje je sve više treperilo i čuo huk potoka koji je sve više jačao.
Pomislio je na svoju djevojku koja je bila daleko i, i ne shvativši, dok je polahko otvarao vrata, počeo tiho pjevušiti uspavanku.
Uspavanku za kišu.
Uspavanku za cijelo Topčić Polje.

Nermin Neslanović, Topčić Polje

........

(Priča "Uspavanka za Topčić Polje" uvrštena je u izbor najboljih priča na Mondo.ba konkursu "Priče iz komšiluka 3" i biće objavljena u istoimenoj knjizi, u izdanju izdavačke kuće Imprimatur. Sve priče koje objavljujemo online možete pratiti i preko naše facebook stranice)

Ostale vijesti