Osvajač ovogodišnje nagrade "Mak Dizdar" i finalista "Priča iz komšiluka" za naš portal priča o sebi, svojoj književnosti, stvarima koje ga ispunjavaju...
Vernes Subašić rođen je u Zenici, gdje je završio Filozofski fakultet Univerziteta u Zenici, na odsjeku b/h/s jezik i književnost, gdje je i magistrirao. U razgovoru za naš portal mladi autor kaže da se književnošću bavi prilično dugo, ali da nikada sebe nije vidio kao nekog ozbiljnog pisca.
Ipak, da je možda pretjerano skroman govori činjenica da je njegova zbirka pjesama "Papagaj sloboda" osvojila prestižnu nagradu "Mak Dizdar" na ovogodišnjem književnom festiovalu u Stocu, nakon čega se u pjesničkim i kritičarskim krugovima u BiH, ali i šire, digla neočekivana "prašina" zbog te, još uvijek neobjavljene, zbirke poezije.
Subašićeve pjesme i priče nagrađivane su i na drugim konkursima. Između ostalog, njegova priča "Ljubav za sve" uvrštena je u ovogodišnju zbirku "Priče iz komšiluka" koju treću godinu za redom objavljuje naš portal.
Na početku razgovora za Mondo, zamolili smo Vernesa Subašića da nam kaže od kada se bavi književnošću i koji je, po njegovom mišljenju, značaj književnih konkursa i nagrada?
"Književnošću se bavim prilično dugo, međutim nikada sebe nisam vidio kao nekog ozbiljnog pisca. Kada kažem 'ozbiljnog' mislim, prije svega, na samu količinu pisanja i objavljivanja. Ozbiljan pisac za mene je neko ko je dosta više posvećen tom zanatu od mene samog. Sebe više smatram strastvenim čitaocem, nego strastvenim piscem. Hoće li se to u budućnosti promijeniti, ne znam. Ko bi još znao šta budućnost kome nosi, možda to sve bude dosta plodnije kao posljedica moje ljubavi prema čitanju. Moj dosadašnji književni rad upravo je nastao kao rezultat dugogodišnjeg čitalačkog taloga, pa mi je kao repromaterijal poslužio da se i ja okušam u toj, za mene uzvišenoj djelatnosti kakvo je stvaranje književnosti.
Svoje radove nisam objavljivao ranije. Slao sam ih prijateljima, čitao javno na književnim druženjima, nikada nisam slao radove na konkurse. Konkurse nisam doživljavao kao nešto što ide zajedno u isti koš s književnošću. Književnost je umjetnost, a konkurs (lat. concursus) – takmičenje, pa iz tog proizlazi i riječ konkurencija, što mi je sve zajedno davalo neku vrstu odbojnosti. 'Umjetnost' i 'takmičenje' za mene su dva nespojiva pojma. U atletici imamo mjerne jedinice po kojima se uspostavlja rang takmičenja, pa se brzina mjeri u stotinkama, daljina u centimetrima; a koja je mjerna jedinica za kvalitet umjetničkog djela?
Prijatelji su me ubijedili da svoje radove negdje objavim i šaljem na konkurse, jer oni u suprotnom kao da ne postoje. Iako sam se u početku opirao, na kraju sam posustao i poslušao ih. Od prošle godine do danas počeo sam objavljivati, te poslao nekoliko priča na par konkursa, iz čega su se izrodile dvije nagrade za kratku priču, a pored toga jedna je priča uvrštena u zbornik 'Priče iz komšiluka 3'. Zbirka pjesama 'Ljubav za komarce' ušla je u uži izbor 4. Presingovog konkursa za neobjavljenu zbirku pjesama, dok je zbirka pod nazivom 'Papagaj sloboda' ove godine nagrađena prvom nagradom 'Mak Dizdar' na manifestaciji Slovo Gorčina."
Kakve impresije nosite sa Festivala kulture "Slovo Gorčina" u Stocu?
"Festival u Stocu još uvijek mi djeluje kao san. Tri dana kvalitetnog programa, druženja sa pjesnicima i drugim umjetnicima, razgovori koji su isključivo vezani za kulturu i umjetnost čovjeka svakako na neki način oplemenjuju. Ljudi iz organizacije festivala uložili su veliki trud i napor da ovaj festival podignu na visoku razinu, a nama učesnicima i posjetiteljima nije preostalo ništa drugo nego da maksimalno uživamo u svemu tome, dok je ambijent uronjen u 'egzotičnost' kakvu pruža taj mali dio Hercegovine dao dodatni štimung svemu tome.
Ova nagrada, moram priznati, za mene je bila veliko iznenađenje. Drugi mladi pjesnici koji su slali svoje zbirke imaju mnogo potencijala, tako da se među njima sasvim sigurno kriju oni od kojih se može očekivati da se značajno pojave na književnoj sceni u budućnosti."
Vaša priča "Ljubav za sve" uvrštena je među ovogodišnje najbolje regionalne priče na konkursu Mondo.ba portala "Priče iz komšiluka". Kako vam se čini taj konkurs? Da li ste možda čitali još neke nagrađene "komšijske" priče i možete li neku posebno izdvojiti?
"Kako sam već gore spomenuo, godinama sebe nisam posmatrao kao čovjeka koji javno prezentira svoje radove i tako ih dijeli na čitanje. Međutim, da bi sva ta djela oživjela mora se zadovoljiti ona trijada koja jedno djelo čini postojanim: autor, književno djelo, publika. Bez čitatelja sav rad kojim se bavite postaje besmislen. Ubijeđen sam da je na svijetu postojao sigurno još koji Franc Kafka koji nije imao svog Maksa Broda da mu sačuva sva djela, te ih oživi objavljivanjem. S tim u vezi konkursi poput 'Priča iz komšiluka' svakako su dobar način da autor pronađe čitatelje za svoje napisano djelo. Čitao sam i druge priče, ne bih sada nikoga posebno izdvajao, ali mogu reći da tu ima dosta dobrih djela koja zavrjeđuju pažnju, što vašem projektu svakako treba da je dobar pokazatelj da sa tom praksom nastavite i u budućnosti."
Da li pratite regionalnu književnu scenu? Možete li da nam navedete neke interesantne autore i djela koje ste čitali u posljednje vrijeme?
"Da, pratim i svjetsku i regionalnu književnu scenu, a ovo pitanje uvijek me podsjeti na surovo istinitu misao Franka Zape: 'Toliko mnogo knjiga, a tako malo vremena'. Mnogo kvalitetnih autora danas objavljuje u regionu. Mnoge ću u nabrajanju vjerovatno preskočiti, ali prvi koji mi trenutno padaju na pamet, a koje sam u zadnje vrijeme čitao su autori poput Basare, Karakaša, Nikolaidisa, Kristiana Novaka, Davida Albaharija, pa nenadmašna Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, zanimljiva su mi djela i Vladimira Pištala, roman Damira Ovčine 'Kad sam bio hodža', triologija Dževada Karahasana 'Što pepeo priča', tu je i plejada izvrsnih pjesnikinja poput Tanje Stupar-Trifunović (kao i njen roman 'Otkako sam kupila labuda') i Naide Mujkić, poezija Marka Tomaša, Mehmeda Begića i mnogih drugih.
Koje je mjesto i uloga književnika i književnosti u sadašnjem, digitalnom vremenu?
"Teško da bih znao ispravno odgovoriti na ovo pitanje, jer sam čovjek koji se od tog digitalnog svijeta dugo pokušao izolirati. Međutim, htio to ili ne, bilo je pitanje vremena kada ću biti uvučen u njega. Danas se sve odvija u cyber prostoru. Za mladog autora da bi se probio u svijet književnosti i bio čitan ne preostaje ništa drugo nego da bude zastupljen na internetu, pa su sve brojniji književni portali koji promovišu, objavljuju i preporučuju mlade autore za čitanje. Konektovan sam, dakle postojim. Naravno, to ima i svoje nedostatke. S jedne strane u gomili autora kojima je ovo digitalno vrijeme dalo mogućnost da se njihov glas čuje na vrlo jednostavan način (dovoljno je otvoriti facebook profil ili napraviti blog), dok s druge strane možda može doći i do prezasićenja, te nemogućnosti razgraničenja kvalitetnog sadržaja od onog manje kvalitetnog, pa da u prvi plan isplivaju oni više konektovani, a ne više kvalitetni autori."
Pored književnosti, bavite se aktivno i planinarenjem. Kakva je veza između penjanja i čitanja/pisanja?
"To su dvije stvari u kojima uživam. Čitanjem okupiram svoje misli što mi pomaže da bolje seciram i jasnije vidim sve zamke i smicalice koje današnje društvo postavlja, dok me planinarenje oslobađa misli. Kada ih se oslobodim, tada se prirodi, kao što to Tomas Bernhard kaže 'u svojoj tupoj sljepoći sentimentalno divim'. To je ponekad poželjno i ljekovito, oslobađa od stresa i pomaže da se lakše nosite sa životom. Nerijetko mi se u planini zna javiti poezija, što doživljavam kao neki prirodni refleks mozga u datom okruženju. Često poetski mislim i na svijet oko sebe gledam poetskim očima, tačnije, mnogo više živim poeziju nego što je zapravo pišem."
Pratite mondo.ba i na Facebooku, Twitteru i Instagramu!