Košarkaška reprezentacija Srbije se iz Kine neće vratiti sa medaljom oko vrata, iako je u jednom trenutku djelovalo da ništa ne može da nas zaustavi. Šta se desilo sa našim timom koji je od druge četvrtine protiv Španje potpuno nestao...
/Od izvještača MONDA sa Svetskog prvenstva u Kini/
Boli i boljeće još, oko toga nema sumnje.
Sve napravljeno od 17. jula i početka priprema palo je u dvije utakmice. I to uzastopne.
A, prije samo nekoliko dana, u nedelju uveče, poslije uvodnih osam minuta meča protiv Španije, ništa nije nagovještavalo krah. Odbrana je radila, a Bogdanović ("bekdor" prodorom) i Jović (polaganjem poslije ukradene lopte) postavili su bezbrižnih 20:11.
Ko je mogao da pretpostavi da će od tog trenutka početi pad ovako jakog sastava Srbije, u kojem niko nije znao da otvori padobran.
Selektor je tražio rješenja i nije ih nalazio, a igrači su postali stegnuti i govorom tela podsjetili na Đorđevićevu priču u kojoj se neke utakmice pobjeđuju samim načinom izlaska na zagrijavanje. Ovog puta, naš tim bio je na suprotnoj strani, nervozan, zgrčen i kako je primijetio Bjelica, mentalno nespreman za duel protiv Argentine.
Nezahvalno je govoriti o razlozima neuspjeha koji se ne tiču terena. To se uglavnom svodi na nagađanje i traženje nečega što niko van svlačionice nije mogao da vidi.
Međuljudski odnosi, poljuljana atmosfera, nezadovoljstvo pojedinaca minutažom, ulogom ili nečim trećim... I ako je bilo tih situacija, one nisu neobične za bilo koju grupu koja provede dva mjeseca zajedno, pogotovo prije i tokom tako velikog i napetog turnira kao što je Svjetsko prvenstvo.
Sa druge strane, može se govoriti o onome što je očigledno, a to je da su "orlovi" ostali bez igre dok su se bližile najvažnije utakmice. I to nisu ostali bez svoje igre, već bilo kakve timske igre.
Navijači Srbije uzdisali su u Donguanu dok su gledali kako "orlovi" u odbrani tromo reaguju na prodore Argentinaca, njihova "izlazna" dodavanja, slalome kroz reket... Tačno, pogađali su "gaučosi", ali su to prečesto radili iz otvorenih pozicija, iz prostora nedopustivo udobnog za profesionalne košarkaše, kakvi god bili šuteri.
Na drugoj strani terena, Bogdanović je "vukao", individualno igrao sjajan turnir, ali u najtežim mečevima očigledno nije bilo dovoljno da on rešeta pod snažnim batinama Španaca i Argentinaca. Stekao se utisak da je sve manje ubacivao na osnovu timske ideje, a sve više samo na svoj "ubilački" nagon i majstorstvo da se u teškim situacijama digne i pogodi.
Ogromna je šteta što njegov napadački potencijal i forma neće služiti u borbi za titulu ili medalju, već u trci za olimpijsku vizu.
A, šta tek reći za Nikolu Jokića, najboljeg plejmejkera među centrima u NBA ligi, koji je turnir proveo "šetajući" od pozicije krilnog centra do centra. U Americi je njegova zona komfora razvučena na prostor širi od reketa, ali ta izuzetnost kao da nije dovoljno korišćena u Kini.
Doduše, bez obzira na Nikolino mjesto i drugačiju ulogu nego u NBA, nije bilo prijatno gledati kako gubi duel protiv Luisa Skole, rivala sa kojim se Đorđević sretao na terenu u Španiji prije više od 20 godina.
U meču odluke, selektor je pokušavao da nađe petorku, menjao je, činio je višom, pa nižom od rivala, ali ništa što je zamislio, spremio ili improvizovao nije upalilo. Sve što je "radilo" protiv lakših rivala u Kini ili u pripremnim pobjedama protiv Litvanije, Grčke, Italije nije bilo ponovljivo onda kada je bilo najvažnije, ko god bio na terenu.
I zato će se Srbija sada boriti za plasman u Tokio, i to ako u srijedu ne bude iznenađenja.
Nažalost, od ekipe koja je na Đorđevićevu komandu od starta priprema igrala "u meso", došli smo u situaciju da se trud naših igrača u Kini više pretvara u nervozu nego u nešto korisno. Tu na pamet pada Nemanja Bjelica, jedan od lidera, kome se ne mogu osporiti volja i uloženi trud, ali definitivno nije uspio da pokrene ni sebe, ni druge.
Ta tako potrebna varnica nije sjevnula ni na terenu, ni na klupi.
I zato je težak osjećaj još teži, jer je tim projektovan za osvajanje titule prosto tonuo i potonuo kada je trebalo da pokaže da je najbolji.