Kolindin omaž fratru koji je poslao partizane u smrt

Fra Bernardin Sokol i Markovinove laži Ne isplati se baš gubiti vrijeme na tvrdnje takozvanih „antifašista“ koji su u ovo naše vrijeme čak ponekad u optužbama gori nego fašisti u ono doba. Koriste gotovo istu matricu koju koriste oni koji su pred četvrt stoljeća pucali po Dubrovniku i Vukovaru. Kažu da su se morali braniti, jer su bili ugroženi, pa su pucali po gradovima. I ranjenike iz bolnice tretirali su kao „legitimne vojne ciljeve“. Gotovo da nešto slično čujemo iz usta modernog političara i povjesničara gosp. Dragana Markovine. Dotični gospodin zamjerio je predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović, što je 17. rujna 2019. na franjevačkom otoku Badiji ispred Korčule svečano otvorila galeriju koja nosi ime fra Bernardina Sokola (22. svibnja 1888. – 28. rujna 1944.) i otkrila bistu ovog glazbenika. Izjave u vezi sa Sokolom koje je dotični javno iznio ne odgovaraju činjenicama. Sokol je 28. rujna 1944. ubijen bez suđenja i bačen u more, i tu je riječ o ratnom zločinu. A Markovina pravda ratne zločine tako što kaže da je ubojstava bez suđenja kod partizana svakako bilo, ali da je toga bilo i u Europi, i da su se i tamo „događale iste stvari sa suradnicima nacističkih režima“. (usp. Damir Pilić, „Baja: Ubiti ih se mora“, Slobodna Dalmacija, 26. lipnja 2006., str. 3.). Markovina se u svom prigovoru Predsjednici poziva na knjigu Sjećanja jedne generacije iz 1990. i na „memoriju Korčule“. Moram reći da je mnogo takvih knjiga, koje su izišle iz iste kuhinje i iz iste „memorije“, kakva je očito i njegova. I Viktor Novak je na primjer u svoju knjigu Magnum crimen, već nekoliko godina nakon Sokolova smaknuća, ukomponirao laž da je Sokol ispjevao pjesmu Anti Paveliću. On piše: „Nije bez značenja činjenica, koja osvjetljuje odnose klera prema Paveliću i njegovim nastojanjima, koja se nalazi u jednoj muzičkoj zbirci pjesama ‚Hrvatsko selo’, komponiranih od franjevca Bernardina Sokola, u kojoj svaka pjesma ima ne samo svoj crkveno-katolički ton, nego svaku prožima i politička i ustaška misao. Taj pjesnik-kompozitor u svojoj političko-patriotskoj inspiraciji progovorio je kroz zvukove, koji su odjekivali u ustaškim logorima u Italiji, kao i u Hrvatskoj: ‚Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!’“ (usp. Viktor Novak. Magnum crimen, pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948., str. 542.). Novak je točno napisao naslov zbirke, i stihove koji se tu nalaze: ‚Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!’ Istina je međutim da to nije pjesma Sokola Paveliću, nego je riječ o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) s naslovom „Himna Ante Starčevića“, koju je Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“, a zbirku je Sokol tiskao pod br. 61, i posvetio je Braći Hrvatskog zmaja. Dobro je znati da je taj franjevac glazbenik od 1929. do 1941. objavio 80 svezaka zbirka za crkvenu i svjetovnu glazbu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. U tom nizu tiskao je i Glazbene monologe, koje je sam opisao kao „25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu“ a tu je objavio i jedanaest Angelusa. Nije zato slučajno Sokol još za života ušao u neke stručne strane leksikone. A fama da je Sokol izdao partizane Nijemcima, koju kao činjenicu preuzima Markovina, pobijena je još za života Sokola, jer se saznalo da je to učinio netko drugi. Mogao je gosp. Markovina navesti i knjigu partizanskog oficira Nikole Anića, Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1. koju je uredio Nikola Tolja, i poslije smrti autora izdala Udruga antifašista u Dubrovniku 2013. U knjizi stoji: „Na Vrnik je došao držati misu fra Bernardin Sokol i na neki način saznao da se tu nalaze skriveni partizani. Nije se, po običaju, poslije mise vratio na Badiju, nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abwera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli. […] Naši su onda pošli na Badiju uhapsiti špijuna fra Sokola…“ Anić piše da je ta „grupa od oko 7 partizana“ uhićena i odmah pogubljena, „iako su bili zaštićeni kao ratni zarobljenici“ (str. 108). Anićeva tvrdnja o prevoditelju, a time i Markovinova o „memoriji Korčule“ pada u vodu, kad se zna da je Sokol dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom. Sokolovo svojevrsno oproštajno pismo koje su partizani u noći njegova hapšenja uzeli iz njegove sobe, tipkano pisaćim strojem na pet i pol stranica formata A4, koje je on započeo pisati 24. kolovoza 1944., otkriva da nije volio partizane, ali da ih nije izdao. U tom pismu, koje leži u mapi OZN-e, i koje je tek nedavno došlo na svjetlo dana, Sokol piše: „Znali smo da partizani prigovaraju svima koji imaju veze s Nijemcima prodajom ili služenjem u kući, radom u bunkerima, pa su mnogi muški iz straha prešli njima.“ Također: „Kako ja znam njemački bolje nego drugi naši, mene su slali za sve potrebe.“ Bio je dakle Sokol kod mnogih pitanja posrednik, i time svjestan da je u opasnosti, pa u pismu ističe: „[…] jer su me partizani imali prije na zubu, pa su me u prosincu tražili među našima u Blato i govorili doći će nam Soko prije ili kasnije … Oni su me znali još iz Korčule kao Hrvata.“ U tom pismu iznosi činjenicu da zna za tešku klevetu o izdaji partizana koju su „‚neslužbeni’ partizani u Korčulu bacili“, i iznosi predosjećaj da će ga partizani odvesti, mučiti i ubiti. Pismo je nastavio pisati i završio ga „na ime Marijino 1944.“ (12. rujna). Tu iznosi podatak da se saznalo „da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…“. Po njega na Badiju nisu dakle došli zbog izdaje, nego zbog toga da ga ubiju. Markovina spominje i franjevca Andra Vida Mihičića (1896. – 1992.), kao „priora“ , koji je, po njemu, još od 1941. godine bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Mihičić „prior“ nije bio. S Badije je u partizane otišao 1944. nakon što je u tamošnjoj franjevačkoj gimnaziji predavao od 1933. do 1944. Ali, uvaženi pjesnik i znanstvenik Mihičić, za razliku od povjesničara Markovine nikada nije rekao da je Sokol izdao partizane, a imao je za to vremena od 1944. do 1992., kad je umro. A u vrijeme odvođenja Sokola gvardijan samostana na Badiji bio je fra Nikola Španjol. Molim oprost od mučenika fra Bernardina Sokola što sam ga kao velikog glazbenika doveo u vezu s izjavama kvazi povjesničara Markovine. Usput rečeno, nitko ne priječi Markovini baviti se politikom, ali kad o povijesnim činjenicama govori, dobro bio bilo da ih provjeri. Možda je on s Korčule i možda ih zna, ali namjerno se služi lažima, kako bi njima zagadio javni prostor i time nešto za sebe dobio u politici. Sokola, franjevca i velikog hrvatskog glazbenika nitko nije trebao ubiti zato što je Hrvat i zato što eventualno drukčije misli. Ali, očito ima još ljudi koji i u današnjoj Hrvatskoj državi smiju javno izjaviti, kao što je misleći na Sokola u Korčuli rekla unuka ubojice: „ponosim se što mi je djed ubio ustašu“! Fra Stipe Nosić, Dubrovnik