10 sarajevskih opština

Istraživanje stradanja Srba u Sarajevu: Evidentirano i sačinjeno 3.300 dosijea

Autor Dušan Volaš

Glavni inspektor Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske za istrage krivičnog djela ratnog zločina Simo Tuševljak navodi za Srnu da je evidentirano i sačinjeno 3.300 dosijea ubijenih Srba u Sarajevu, žrtava ratnog zločina na području 10 sarajevskih opština.

Izvor: Srna/Srđan Jeremić

Tuševljak napominje da MUP Srpske istražuje i dostavlja Tužilaštvu svoje izvještaje i da se svi ovi ubijeni Srbi nalaze u nekom od tih izvještaja.

"Kada drugi govore o žrtvama rata, to je širok pojam i stoga dolazi do različitih brojki kojima se operiše. Kao žrtva rata tretira se i žena koja je umrla od gladi. Takvih slučajeva ima na desetine. Zatvore joj sina ili ubiju sina ili muža, ona je nepokretna u stanu, niko joj ne donese komad hljeba i ona umre. Takvih i sličnih primjera je puno", pojašnjava Tuševljak.

On dodaje da postoje primjeri gdje Srbima nije pružana adekvatna medicinska pomoć i da su zbog toga stradali.

"Sve su to žrtve rata, a kada mi govorimo o brojevima do kojih je došao MUP Republike Srpske, imamo zadokumentovanih 3.300 ljudi koji su žrtve ratnih zločina, koji su prošli određenu torturu i ubijeni, poginuli od granate, snajpera ili su ubijeni, zatvarani, tučeni i sve to kao posljedicu je imalo njihovu smrt", navodi Tuševljak.

ZLOČINI ČINJENI I PRIJE POČETKA I NAKON RATA

Tuševljak kaže da se prvi zločin počinjen nad Srbima u Sarajevu - ubistvo starog svata Nikole Gardovića - dogodio prije početka rata i da su ti zločini trajali i nakon okončanja sukoba.

"Gardović je ubijen u Sarajevu samo zato što je nosio srpsku trobojku. To je prvi zločin. Odmah poslije toga, početkom aprila 1992. godine ubijen je policajac Pero Petrović u Policijskoj stanici u Novom Sarajevu", ističe Tuševljak.

Tuševljak navodi da su o zločinima nad sarajevskim Srbima svjedočili i Srbi koji su razmjenjivani iz Sarajeva, a već 1992. godine organizovane su prve razmjene zarobljenika i civila.

RAZMIJENJENI SRBI - ŽIVI LEŠEVI

"Srbi koji su razmijenjeni iz Sarajeva bili su živi leševi. Svi su bili zatvoreni u logorima `Sunce` na Dobrinji, `Stela` na Alipašinom polju i ostalim. Ti ljudi su bili bukvalno prebijeni, izmasakrirani i već u aprilu i početkom maja 1992. godine od njih smo saznali šta se radi u Sarajevu", priča Tuševljak Srni.

On ističe da su mnoge njegove kolega policajci svjedočile o tome šta se dešava u prostorijama Centra službi bezbjednosti, MUP-a, štabovima Teritorijalne odbrane i drugim policijskim stanicama gdje su ljudi maltretirani i ubijani samo zato što je njihova nacionalnost u tom trenutku određivala ko je neprijatelj.

DOBROVOLJAČKA BEZ SUDSKOG EPILOGA

Tuševljak podsjeća da za zločine nad pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici do danas nema sudskog epiloga, niti završene istrage iako je zločin evidentan. On napominje da je postupajući tužilac Filip Alkok, iz njemu poznatih razloga, obustavio istragu.

Tužilaštvo BiH je potom, na osnovu pritužbi oštećenih i MUP-a Republike Srpske, odlučilo da ponovo otvori istragu koja se do danas vodi protiv svih osumnjičenih koje je naveo MUP Srpske.

"Već od aprila 1992. godine imamo i žrtve od granata ili snajpera na području Sarajeva koje je pod kontrolom Srba. Ginu žene i djeca i o tome svjedoči i dokumentacija Haškog tribunala, iz koje se vidi da se iz područja pod kontrolom muslimana svjesno ubijaju civili", navodi Tuševljak.

On dodaje da je MUP Srpske 2006. godine podnio izvještaj protiv komandanta Prvog korpusa takozvane Armije BiH Vahida Karavelića i njegovih saradnika u kojem je naveden niz izdvojenih slučajeva gdje se jasno vidi ko su žrtve, na koji su način ubijene, sa materijalom sa uviđaja i fotografijama.

"Međutim, do danas taj predmet stoji tamo gdje je bio i prvog dana, a jasno govori o počinjenom zločinu", konstatuje Tuševljak.

LOGORI PLANSKI FORMIRANI

Tuševljak ističe da je više od 160 sarajevskih logora "bilo u sistemu države" i da su planski formirani.

"Prvo su Srbe zarobljavali vodeći ih u podrume zgrade u kojoj su živjeli ili u podrum susjedne zgrade. Ta lica dalje ne ostaju u tim podrumima, nego se nakon nekoliko dana vode u veći logor ili sabiralište, pa potom u Centralni zatvor ili `Viktor Bubanj`. To se radi sistemski, prema dobro uhodanom šablonu. Zatvarani su bez ikakvog rješenja ili istrage i bez ikakvog razloga", naglašava Tuševljak.

On dodaje da su Srbi zatvarani prema naređenjima.

"Svi ti logori su bili u sistemu države koja je bila pod kontrolom i civilnih i vojnih vlasti u tadašnjem Sarajevu, a to dokazuje put logoraša - od podruma zgrade do zvaničnih zatvora, poput Centralnog zatvora ili kasarne `Viktor Bubanj`", navodi Tuševljak.

On napominje da postoje dokumenti u kojima su se zatvoreni Srbi iz "Viktora Bubnja" nalazili na spiskovima za razmjenu, a da se njihova tijela i danas traže ili su nađena u grobnicama po Sarajevu 1999. godine ili nakon 2000. na nekim lokacijama.

"Srbi su zatvarani iz čistog hira. Optuživali su ih da daju znakove iz Sarajeva ogledalima, svjetlima i koječime", navodi Tuševljak.

On podsjeća da su Srbi u Sarajevu stradali slično kao i u Prvom svjetskom ratu, kada je srpska vojska došla na obronke Trebevića, pa su ih ubijali zato što su okrečili kuću, pod optužbama da se raduju dolasku srpske vojske i zato što su palili svijeće po prozorima.

"Sličnu sudbinu, Srbi su u Sarajevu doživjeli i u 20. vijeku. Oni su ubijani sistematično i planirano, sa odlukama tadašnjeg Predsjedništva i političkim odlukama", ističe Tuševljak.

NI U JEDNOM DIJELU RATNOG SARAJEVA SRBI NISU BILI ZAŠTIĆENI

Tuševljak navodi da su se u Starom Gradu, gdje su djelovale Deveta i Deseta brdska brigada i komandovali Mušan Topalović Caco i Ramiz Delalić Ćelo, dešavali stravični zločini nad Srbima.

"U tadašnjim izvještajima vojne obavještajne službe takozvane Armije BiH, navodi se da se radi o genocidu i o teškim ratnim zločinima. U Novom Sarajevu, opštini Centar, mjesnim zajednicama Hrasno, Novo Sarajevo... nema mjesta ni naselja u kome nije postojao logor za Srbe i gdje su Srbi bili bezbjedni", kazuje Tuševljak.

On ističe da su od sarajevskih Srba pravljeni živi štitovi i da su tjerani da iskopavaju stotine kilometara rovova i tranšeja, da rade teške fizičke poslove gdje su malterirani, prebijani i ubijani.

"Na određenim linijama Srbi su korišteni kao živi štit i ubijani s leđa. U Dobrinji jedan su Srbe slali vezane za konopac, a žena i djeca su im ostavljani u Sarajevu. Slali su ih sa zapaljenim bocama benzina da idu na srpske rovove, a potom su ih ubijali", navodi Tuševljak.

Do tih saznanja su, naglašava on, dolazili na osnovu izjava ljudi koji su pukim slučajem preživjeli ili vidjeli iz svojih kuća i stanova takve scene.

"Sve to nalazi se u Tužilaštvu, a da niko do danas nije te stvari procesuirao", upozorava Tuševljak.

On podsjeća na pismo Srpskog građanskog vijeća o stanju u Hrasnici u kome se upozorava Predsjedništvo tadašnje Republike BiH da u radnom vodu ima 150 ili 160 Srba, među kojima je više od 50 odsto onih sa visokim obrazovanjem, profesora, inženjera, doktora, pravnika, ekonomista, a da su u opštinskim organima Ilidže, koja je bila pod kontrolom muslimana, zaposleni srednjoškolci.

"To je samo jedan primjer. U svakoj mjesnoj zajednici u Sarajevu bili su radni vodovi u kojima su bili angažovani Srbi koji su prisilno tjerani na prve borbene linije da kopaju tranšeje i rovove gdje su mnogi tragično završili i nikada se nisu vratili svojoj kući", navodi Tuševljak u drugom dijelu intervjua za Srnu, čiji će treći dio biti objavljen sutra.