Boreći se protiv nehumanih uslova rada u fabrikama i za veća primanja, žene su izlazile na ulice. Inspirisane drugaricama, na prvom Međunarodnom kongresu žena, pod vodstvom Klare Cetkin 8. mart simbolično postaje međunarodni dan žena.
/Za Mondo.ba piše Nataša Mazalica/
Začeci ženskog aktivizma kod nas se vežu za izrazito visok stepen nepismenosti s kraja 19. vijeka. Staka Skenderova je prva žena koja je osnovala prvu djevojačku školu u Sarajevu 1858. godine i radila na opismenjavanju srpskih djevojaka a kasnije muslimanki i jevrejki.Prije toga je sama naučila da čita i piše, pomagala je siromašim djevojkama i primala ih u svoju kuću napravivši svojevrsan prihvatni centar.
Jedno od bitnih imena iz tog perioda je Jelica Belović Bernadžikovska, upravnica Više djevojačke škole u Banjoj Luci, književnica i novinarka. Jelica se suštinski zalagala za feminizam pa je često objavljivala tekstove koji se tiču podređenog položaja žene i ukazivala na značaj njihovog opismenjavanja, ali i na činjenicu da žena treba samostalno da izražavaju svoje misli o čemu svjedoči njen tekst iz Mostarskog časopisa Zora:
Moderna je žena samostalan individualitet, kome ne treba tek
tuđi dah, da ga dozove i probudi u život i svijest, pa one za to
i ne utehnu, kada im otmeš taj dah, što im je slučaj oduzeo.
(...) Moderna žena neće nikada pasti na ženske slabosti. One
kuražno stupaju u borbu života (...)
Prvi jugoslovenski feministički časopis Ženski pokret ( 1920–1938) čija se izdanja mogu naći u digitalnoj formi na https://www.zenskipokret.org/ potekao je od Društva za prosvećenje žena i zaštitu njenih prava formiranog u Beogradu a kasnije u Banjoj Luci, Sarajevu i dalje. S obzirom da tadašnji Zakon o štampi nije dozvoljavao da žene koje svakako nemaju pravo glasa, ne mogu biti ni urednice časopisa, za urednika je postavljen muškarac čije je ime pisano sitnim fontom na dnu posljednje stranice. Časopis se može smatrati prvim feminističkim časopisom jer u periodu prije toga ženska periodika se držala tema porodice i domaćinstva i gotovo nikad nije zalazila u politički diskurs prava žena.
Ženski pokret i Alijansa ženskog pokreta je bila specifičnost na području Bosne i Hercegovina gdje feministička pitanja doživljavaju svojevrsan procvat između dva svjetska rata. Žene postaju svjesnije svoje uloge nametnute ratom i nepromjenjenim stanjem u pravnom smislu ali i kod kuće. Procenat nasilja u porodicama je bio izuzetno visok a prava prilikom razvoda nisu imale jer se na većini teritorije primjenjivao Srpski građanski zakonik iz 1844. godine koji je po pitanjima prava bio izrazito rigorozan za žene. Npr. razvedene žene nisu smjele stupati u novi brak najmanje 9 mjeseci osim ako na sudu dokažu da nisu trudne. Ili ukoliko žena pobjegne od muža, niko je ne smije primiti u kuću osim roditelja i srodnika s tim da se ovakav slučaj mora odmah prijaviti policiji, kako bi se žena u što kraćem vremenskom roku vratila mužu.
Najznačajnija organizacija koja je uključivala žene u borbu i izgradnju društva je AFŽ (antifašistički pokret žena) formiran u Bosanskom Petrovcu 1942. godine. Članice organizacije, pored velikog doprinosa u borbama, imale su veliki uticaj na opismenjavanje i uvođenje žena u privredu. Pred kraj djelovanja članice AFŽ-a postale svjesne da ne žele da se okarakterišu isključivo kao humanitarno udruženje zbog klasično dodjeljenih uloga nakon rata (njegovateljica, kuharica i sl.), niti da budu produžena ruka Narodnog fronta, a na to je najviše ukazivala i protv čega se borila Vida Tomšić.
Nakon statusa žene kao čuvarke ognjišta u ratu, nastupa period kada je potrebno obnoviti zemlju rađanjem i radom te se žena izmješta iz jednog formata u materinski i industrijski, obavezno u oblastima sekundarnog rada sa najnižim platama i u teškim uslovima. Zamahom socijalizma, i prava žena dobijaju na značaju te se isključivi status žena kao majki i radnica mijenja i one postaju sve više uključene i u politiku, čime joj se ne umanjuju ostale obaveze. Vremenom, žene postaju sve obrazovanije i uticajnije u akademskim krugovima gdje se ističu svojim radom.
Za vrijeme SFRJ emancipacija žena je tekla ubrzano. Izjednačen je pravni položaj žena i muškaraca u braku, kao i prava bračne i vanbračne djece. Žene su imale pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo i penziju pod istim uslovima kao i muškarci. Napredak je bio vidan ali je djelimično zaustavljen ratnim dešavanjima devedesetih godina.
Iako kod nas postoje pravni okviri za ravnopravnost u na nivou države i entiteta, žena i danas može biti ugrožena, najprije kao radnica a potom i u drugim sferama gdje se njen rad umanjuje ili je manje vidljiv u kontekstu patrijarhata. Međutim žene se i dalje udružuju i zalažu za zaštitu u gorućim pitanjima nasilja u porodici, seksualnog nasilja i diskriminacije na rodnoj osnovi kao i mnogim drugim pitanjima vezanim za pitanja ne samo žena. Prošlost je i pokazala da feminizam ide ruku pod ruku sa borbom za jednaka prava svih marginalizovanih grupa bilo kog tipa u datom vremenu.
Izvor:
Ženski pokret (1920–1938): bibliografija, Jovanka Poljak, Olivera Ivanova (Institut za književnost i umetnost) 2019, Beograd
Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture, Zlatiborka Popov-Momčinović, Sarajevski otvoreni centar, Centar za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini, Fondacija CURE, 2013. Sarajevo
Neko je rekao feminizam? Adriana Zaharijević, Sarajevski otvoreni centar, Fondacija Heinrich Böll, Fondacija CURE, 2012. Sarajevo