Posjetili smo laboratoriju na Mašinskom fakultetu u kojoj studenti studijskog smjera "Mehatronika" prave bicikl na električni pogon.
U laboratoriji za mehatroniku i robotiku dočekala nas je grupa od desetak studenata i na „operacionom“ stolu ispred njih jedan bicikl. Svi su bili obuzeti dvotočkašem. Jedni spajaju kablove i žice, drugi se bave nekim mjernim instrumentima, treći nešto crtaju na računaru, četvrti programiraju.
Kad sve bude završeno, crni „šimano“ biće bicikl na električni pogon, napravljen na Mašinskom fakultetu u Banjaluci. Svjetlost reflektora ugledaće 26. maja na fakultetskoj konferenciji. Tako je bar planirano.
Dobili smo dojavu o projektu i banuli u laboratoriju gdje smo zatekli buduće inženjere u sred posla. Jedan od njih, Željko Zorić, nezvanični portparol projekta, objašnjava ko šta radi, kako i zbog čega.
Kao osnova za ideju, studentima završne godine Mehatronike, poslužio je jedan stari bicikl na koji su dodali različite mehaničke i elektronske komponente. Bicikl je nekada bio električni i iskoristili su njegov stari motor, a svu logiku rada osmišlavaju oni.
„Jedan kolega radi na kontroleru i na uparivanju kontrolera sa senzorom. Kada to završimo, spojićemo kontroler sa drajverom, drajver povezujemo sa motorom i imamo faktički funkcionalan bicikl sa našom logikom. S obzirom da se mi na smjeru bavimo automatskim upravljanjem, to nam je primarno – da osmislimo kako upravljati kompletnim sistemom“, objašnjava Zorić.
Razvijajući bicikl studenti mehatronike uče različite aspekte i usvajaju znanja na praktičan način. Sa nekim stvarima se susreću prvi put i hodu ih savladavaju.
Jedna grupa razvija i aplikaciju za mobilni telefon koja će u realnom vremenu, objašnjava Zorić, pratiti status bicikla – indikaciju o stanju baterije, gdje se i kuda bicikl kreće, a preko nje će se paliti i gasiti svjetla, podešavati nivo asistencije, a vjerovatno i kamera koja će biti na zadnjem dijelu bicikla.
Bicikl koji prave neće biti potpuno elektrifikovan već će njegov elektro motor služiti kao asistencija pri vožnji. Kada vam zafali snage u nogama, on se može uključiti da pomogne. Primjer: vožnja biciklom na Banj brdo.
„U pitanju je hub motor koji potpomaže vožnju. Kad pritisnete pedalu senzor to registruje i elektro motor vam pomaže da lakše idete uzbrdo. Na pomenutoj aplikaciji podešavate nivo asistencije: da li hoćete da vam više pomaže, ili manje. Ne može sto posto. Hoćete da idete uz Banj brdo? Podešavate najveći mogući nivo asistencije, lagano pedalate i on vuče gore. Što veća sila pritiska na pedalu, više će potpomognuti vozača. Na ravnom je manji nivo asistencije“, detalno opisuje naš vodič.
Mehatroničari su proračunali da će bicikl, odnosno njegov vozač, ovako moći preći oko 40 kilometara sa jednim punjenjem baterije. Kada se baterija isprazni moći će se napuniti punjačem koji se takođe konstruiše ovdje u laboratoriji.
Kada sve bude gotovo, čast da prvi proba bicikl, kažu studenti, imaće Zoran Grahovac, jedan od asistenata na ovom predmetu. Grahovac nadgleda rad i detaljno i jasno priča o mehatronici, laboratoriji, studentima, projektu i fakultetu. Ideja je da bicikl ostane ovdje i da nove generacije kasnije unaprijede određene segmente.
Sve to u sklopu napora i prakse da se studenti (treće godine) uključuju u praktične projekte. Trenutno, kroz predmet „Automatsko upravljanje 1“ rade i na realizaciji solarnog kolektora i na temi balansiranja nestabilnih predmeta. Kroz praktičnu realizaciju ovakvih zadataka mogu da ispune redovne obaveze poput kolokvijuma i pismenog dijela ispita.
Inženjeri lako pronalaze posao
Sve što smo čuli, kod nas koji plivamo u okeanu informacija, mahom stereotipnih i površnih, mijenja utisak o Mašinskom fakultetu, naročito o smjeru Mehatronika kao inovativom i drugačijem pristupu mašinskom inženjerstvu. Ovo je deficitarno zanimanje i studenti, između ostalog, imaju pravo i na stipendiju ministarstva.
Važna napomena: sa znanjima koja se ovdje steknu posao se lako pronalazi.
„Značajan broj studenata na četvrtoj godini dobije priliku za praksu, a poslije toga priliku za posao. Čak i na trećoj godinu počinju da ostvaruju prvo radno iskustvo, ali moj savjet je da prvo završe fakultet“, napomenuo je Grahovac.
„Trenutno, ali i od ranije, ne postoji bojazan za posao za mašinskog inženjera i inženjera mehatronike. Pogotovo za inženjera mehatronike koji može raditi u oblastima od IT sektora, do proizvodnog mašinstva. Učenje koje traje četiri godine pokriva sve, od fundamentalnih predmeta: mehanike, fizike, matematike, pa do programiranja i elektrotehnike, a isto tako i mašinskih konstrukcija, hidraulike i pneumatike. Imate inženjera koji ima širok dijapazon znanja i kasnije sve zavisi koliko je osoba radoznala da se dalje usmjerava i usavršava“.
Laboratorija za mehatroniku i robotiku u aprilu je proslavila 15. rođendan. Osim bicikla koji je sada u centru pažnje, laboratorija ima različite uređaje i opremu, od didaktičkih stanica, preko robotske ruke za zavarivanje, a tu negdje pored parkiran je i jedan „Sprej-bot“, robot na dva točka koji je već našao svoju primjenu u poljoprivrednim plastenicima.
Električna vozila? Da počnemo od bicikla
Zapljusnula nas je energija i entuzijazam ovih mladih inženjera sa istraživačkim duhom. Nameće se novinarsko-ekonomsko pitanje: da li mi u RS imamo dovoljno znanja i mogućnosti da nekada u budućnosti pravimo električne bicikle, ako već nismo uspjeli automobile? (u neuspješnom pokušaju kojeg se ovi studenti, srećom, ne sjećaju)
„Sigurno da imamo. Ja uvijek volim reći da nam fali inicijativa. Mi ovdje dokazujemo, da ako mi možemo implementirati logiku, koju inače rade ozbiljne firme, onda nije nemoguće nabaviti dijelove, konstruisati bicikl i pustiti u seriju. Ovo je mali projekat u okviru industrijske prakse na fakultetu, a sigurno bi moglo mnogo više ovakvih stvari kada bi bilo i više mogućnosti“, optimističan je bio Željko Zorić, na kraju razgovora.