Ovaj Ljižanin kaže da se smrti ne boji, i da je to nešto što se mora desiti, prirodno je da se ljudi i rađaju i umiru.
Branislav Reljić iz Ljiga već unaprijed zna kada će se preseliti na onaj svijet. Na sopstvenu spomen ploču koju su supruga Grana i on lično za života sagradili, napisali su i tačnu godinu smrti, vodeći se jednim nesvakidašnjim proračunom, koristeći genetske predispozicije Branimirovih predaka.
"Svi moji preci živjeli su od 83 do 88 godina, na osnovu toga ja bih trebalo da živim još četiri godine. Svoju suprugu nisam prisiljavao, pitao sam je da li želi ili ne s obzirom na to da smo preko pola vijeka u braku, iako je šest godina mlađa, da po mom proračunu stoji da će imati i tri godine udovičkog staža. A da moje računanje ne griješi evo čistog primjera, moj rođeni brat umro je u 84 godini, svega nekoliko dana pred sopstveni rođendan", kazao je Branislav.
Ovaj Ljižanin kaže da se smrti ne boji, i da je to nešto što se mora deseti, prirodno je da se ljudi i rađaju i umiru. A na pitanje da li će se uplašiti ako njegov proračun nije tačan, i poziv stigne sa zakašnjenjem, da li će promijeniti natpis na ploči, odgovor je simboličan.
"Ako Bog odluči da okasni sa pozivom, ja datum smrti neću mijenjati na spomeniku, to je božiji dar. Mnogi su se bunili zbog čega to pišem, rekao sam to je moja volja. Dodao sam na spomenik pisanim slovima 'počivajte u miru, Bobana sa porodicom', kamenorescu ne bi pravo pa me pita zbog čega tako, ja mu odgovorim "nemoj da te mušterije uče poslu"", izjavio je Reljić.
Branislav dodaje da na ljiškom groblju postoji mnogo spomenika na kojima, iako su mnogi pomrli, nedostaju posljednja dva broja.
"Ja mislim da se tu ne radi o novcu, već je to nemarnost tih nasljednika koji se ne sjete i po nekoliko godina da obiđu svoje pretke, i to mi je bila najveća inspiracija da napišem", i dodao da njegovim potomcima ostaje da kada umre samo da ga zakopaju.
Branislav je cijeloga života krojio drugima odijela, svoju sudbinu ali i godinu smrti, pa je očigledno da se u njegovom životu ništa se ne prepušta slučaju. I to je ovaj krepki Ljižanin duboko urezanim slovima na poleđini spomen ploče napisao "živjeli smo kako smo morali skromno i tiho, otići ćemo kada nas Bog pozove".
(MONDO/Rina)