Bračni par sa bebom je prije 29 godina napustio Hrvatsku zbog akcije "Oluja".
Prije tačno 29 godina Radojka i Jovo Milanko iz Obrovca u Hrvatskoj na stari zeleni "tamić" spakovali su šta su stigli i sa bebom u naručju napustili svoj dom. Znali su u dubini duše da se više nikada neće vratiti i tako je i bilo, Oluja ih je odvela u drugu državu.
"Nikad neću zaboraviti tu kolonu koja se usporeno kretala ka granici. Išli smo malo po malo sve se nadajući da će neko reći - sve je sad u redu, vratite se. Ali, to se nije desilo. Kad smo prešli u Bosnu, shvatili smo da više povratka nema. Devet dana smo putovali i stigli smo u Sombor. Od stvari smo ponijeli samo ono najosnovnije, jer nam je bilo najvažnije da sačuvamo živu glavu i sina koji je tada imao samo šest mjeseci", priseća se Jovo.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Somboru, tročlanu porodicu Milanko su kao prognana lica prebacili u Majdanpek. Ni Jovo, a ni Radojka nisu bili spremni za život u tom dijelu Srbije, pa su se samoinicijativno preselili u Čačak, a zatim i u Dragačevo.
"Taj osjećaj kad ste izbjeglica među nepoznatim ljudima, ne može se opisati riječima. Samo oni ljudi koji su to preživjeli znaju o čemu pričam. Najveći moj strah bio je za dijete, a kad smo izvukli žive glave, postali smo svjesni da smo ostali bez krova nad glavom. Ipak, bili smo mladi i zdravi i to je bilo najvažnije, pa smo ponovo počeli da se kućimo. Radili smo teške poslove u nadnici, zatim po fabrikama i sve smo prihvatali sa osmijehom", rekla je Radojka.
Godine truda ipak su urodile plodom i prije osam godina, počeli su da se bave pčelarstvom. Danas imaju preko 100 košnica, zarada je nekad manja, nekad veća. Ne mogu da zarade mnogo novca, ali ipak je to dovoljno za miran i pristojan život.
"Prije oko devet godina smo se uselili u svoju kuću nadomak centra Guče. Blokove smo dobili, pa smo prvo sazidali kao neki podrum i jedno vrijeme živeli tu, a zatim smo sagradili sprat i preselili se gore. Većinu radova smo žena, sin i ja sami obavili. Pomagale su nam dosta i naše dobre komšije. Nakon dosta godina provedenih pod kirijom kao podstanari, ova kuća je ostvarenje našeg sna", izjavio je Jovo.
U rodni Obrovac, kako kažu, ne idu baš tako često. Iako ih za to mjesto vežu brojne uspomene, njihov dom sada je Srbija koja ih je kad je bilo najteže prihvatala raširenih ruku.
"Kad god odemo tamo, jedva čekamo da se vratimo kući, u Dragačevo. Ovdje je sada sve što smo sa svojih deset prstiju stekli. Svi su nas lijepo prihvatili i sklopili smo prijateljstva za cijeli život", kaže Radojka.
(Rina/MONDO)