Čovjek koji je 1943. godine u Vrnjačkoj Banji ubio gestapovskog oficira, jednog od najodgovornijih za nacistički zločin u Kragujevcu 21. oktobra 1941, kada je strijeljano 3.000 civila, od kojih preko 200 učenika, danas je zaboravljen.
Veselin Šijaković ime je koje se rijetko spominje, čak ni kada se svijet prisjeća jednog od najsvirepijih zločina nacističke Njemačke, strijeljanja civila u Kragujevcu.
Šijakovića se ne prisjeća ni Srbija, ali ni Crna Gora, odakle potiče.
Rođen je 1924. godine u Nikšiću, gdje se njegova porodica doselila iz Andrijevice.
U vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Kragujevcu, gdje je izučavao Vojno-tehničku školu, koju su zaposeli Nijemci.
Sa dva druga, Veselin je, prilikom racije, uspio da pobjegne u šumu, gdje su susreli pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini i pridružili im se krajem jula 1941. godine.
U jesen 1942, vrhovna komanda je, po prijedlogu Ravnogoraca iz Beograda, odlučila da likvidira gestapovskog majora koji je imao ključnu ulogu u strijeljanjima civila i đaka u Kragujevcu. Za taj zadatak je određena jedna trojka s najviše iskustva. Ušli su u zgradu u Beogradu u kojoj je živio taj major, kroz otvoren prozor podruma, ali ih je na stepeništu koje je vodilo na sprat, dočekao njemački stražar i pobio ih.
U međuvremenu, gestapovski oficir prešao je u Vrnjačku banju, gdje su Nijemci imali jako uporište, oko deset hiljada vojnika. Šijaković je sam prijavio svoju trojku za likvidaciju njemačkog oficira.
"Noću smo se prikrali vili u kojoj je živio gestapovski oficir. Čekali smo u dvorištu da dođe sa sedeljke u obližnjem hotelu. Oko jedan sat poslije ponoći, u pratnji trojice vojnika, pojavio se, teturajući se, očigledno pijan. Vojnici su mu pomogli da se popne uz unutrašnje stepenište i vratili se da patroliraju ulicom. Kada je otvorio prozor od svoje spavaće sobe, posao nam je bio znatno olakšan. Prvi put su mi ruke zadrhtale, i to tako jako da su stube počele udarati o zid. Rekao sam sebi: Ipak, ja nisam za ovakve zadatke!", ispričao je Šijaković u intervjuu za reviju Istok.
Uspio je da se popne i uđe neopažano u prostoriju.
"Lijevom rukom sam ga ščepao za kosu i glavu mu pribio uz jastuk, a desnom rukom mu zario nož u srce. Riknuo je kao lav! Pošto glavu nije mogao da mrdne, noge su mu otišle u vis i neprestano koprcale! U istom trenutku, odjeknuo je vrisak žene koja je ležala u susjednom krevetu, na moje zaprepašćenje. Zbunjen, izvadio sam pištolj i upucao je sa par metaka! Moji drugovi, koji su čekali u dvorištu, mislili su da je njemački oficir pucao na mene, jer je dogovor bio da ne upotrebljavamo vatreno oružje, pa je jedan od njih pohitao uz stube. Sudarili smo se na stubama, niz koje sam ja više padao, leđima, nego što sam koračao. Zasvirale su sirene, poziv na uzbunu, a mi smo se dali u bijeg kroz susjedna dvorišta", prisetio se on.
Međutim, kao pripadnik Ravnogorskog pokreta, Šijaković je 1946. godine zarobljen od strane partizana:
"Optužili su me da sam ratovao protiv partizana, što sam ja negirao, jer na njih, sem onog dana kada su me uhvatili, nikada nisam metka ispalio. Ipak, osudili su me na smrtnu kaznu. Poslije tri mjeseca, presudu su mi preinačili u doživotnu robiju, i 1948. su me prebacili u podgorički zatvor Jusovača. Tu su me držali u totalnoj izolaciji od drugih zatvorenika, u najgorim uslovima, iako sam bio teško bolestan. Kada sam bio na izdisaju snaga, 1952. godine, pustili su me da umrem kući. Saznali su za moj slučaj prijatelji iz Beograda, i prebacili me tamo, gdje me spasio ljekar dr Veselin Savić".
Prema tvrdnjama nekih izvora, Šijakoviću je od strane komunističke vlasti ponuđen Orden narodnog heroja ukoliko prizna da je Keniga ubio kao pripadnik partizanskog pokreta, što je on odbio.
Veselin Šijaković, inače otac univerzitetskog profesora nekadašnjeg ministra vjera u Vladi Srbije Bogoljuba Šijakovića, umro je 27. septembra 2009. godine.