"VARajmo se, VARajmo"

Ovu rečenicu izjavio je Salem Prolić, sekretar za sudijska pitanja FS BiH mjesec dana prije nego je uhapšen zbog namještanja utakmica u akciji kodnog naziva VAR koju je sprovela Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA).

Zajedno sa Prolićem privedeni su i Ilija Živković, Vladimir Dominković, Haris Poprženović, Mirza Kazlagić, Kenan Bajraktarević, Ante Bilješko, Fuad Zahirović, Marko Brezović, Mario Grgić, Ante Kobaš i Irfan Durić.

Durić je inače predsjednik Fudbalskog saveza Federacije BiH, a ostali su fudbalski arbitri i dugogodišnji ugledni sportski radnici, koji su po svemu sudeći ofsajde, penale ili crvene kartone pokazivali u zavisnosti od debljine koverte, koja je kod nas tradicionalno najdjelotvornija tehnologija ostvarivanja pobjeda, dok ne dođe pravi VAR u "skorijoj budućnosti".

Šta će biti sa akcijom VAR pokazaće vrijeme pred nama, ali prema iskustvima u drugim slučajevima korupcije, naše sudstvo, izuzev časnih pojedinaca, uglavnom je selektivno pristupalo onoj što ima povez preko očiju i bog da mi dušu prosti, uvjeren sam da je odavno zrelo da bude uhvaćeno u ofsajdu, da ne kažem debelom "zaleđu".

Akcija VAR i ovaj evropski se nisu ni u putu sreli, ali siguran sam da bi svako ko voli najvažniju sporednu stvar na svijetu bez ustezanja podigao ruku za njegovo vaspostavljanje na bh. livadama uprkos sve glasnijem mišljenju u Engleskoj da video arbitraža ubija fudbal, poništava smisao glavnog sudije, nervira navijače i odvlači ih sa stadiona i slično.

Tviter je poslije svake utakmice u Premiješipu preplavljen kukumavčenjem razmaženih engleskih navijača da je samo nožni prst napadača njihovog kluba bio u ofsajdu i da bi to ranije bio priznat gol, ali care, nema malog ofsajda. Ako je ofsajd onda je ofsajd i za mišiju trepavicu i nema pogodbe!

"Nepravda, pa to ti je", čuvena rečenica iz crtanog filma Kalimero odzvanjala je među navijačima BiH na istim društvenim mrežama i poslije poništenog gola Edina Džeke protiv Nigerije na Mundijalu u Brazilu.

Da je tada bilo video arbitra, "zmajevi" bi prošli grupnu fazu i ko zna šta bi bilo poslije ogromne nepravde koju je kreirao pomoćni sudija Mark Rul, a aminovao Piter O' Liri. Svi navijači "zmajeva" sjećaju se samo glavnog novozelandskog sudije i koristili su uz sijaset psovki, kletvi i fetvi, još samo Kalimerovu izreku iako tog crtanog heroja nisu zapamtili.

Mislim, nisam ni ja jer su se u moje vrijeme prikazivali neki drugi animirani junaci poput Mikija, Šilje, Duška Dugouška, Sofronija...ali uvijek u 7 i 15.

Osim kad si na raspustu. Onda je pored crtanog pred spavanje bilo još hejbet prilika da gledamo sjajne animirane junake i dječije emisije poput "Nedjeljnog zabavnika", a kad se završi, onda zimski ili ljetnji bioskop, kultni tadašnji filmovi koji su nas klince "suptilno" navodili na čitanje knjiga.

Urednici su tada puštali npr. "Robinzona Krusoa", "Grofa Monte Kristo", "Don Kihota", želeći planski i svjesno da nam olakšaju lektire, koje su se po pravilu, morale čitati tokom školskog ferija. A djeci je tada, kao i danas, najvažnija stvar na svijetu bila da se ne ide u školu. Klinci su spremni da urade sve šta god treba, samo da "opravdano" izostaju sa nastave.

Kao u skeču nadrealista: "Djeco stigao je ćumur", zajedno sa mađarskim odjeljenjem, naš izbjeglički razred je sadio cvijeće, unosio žardinjere ili sjekao osušene grane na stoljetnim stablima pred novosadskom gimnazijom "Toza Marković", odnosno šta god je trebalo samo da ne idemo na časove.

Zato nam je dvije godine ranije saopštenje sunčanog jutra na zgradi škole u rodnoj kasabi proizvelo osmijehe i ispraćeno je aplauzima i pjesmom: "Od danas, pa datum, pa do daljnjeg, godine 1992. škola neće raditi zbog ratnih dejstava".

"Nema škole, to je ono što je najbitnije", a ono druga riječ od tri slova nas nije previše zanimala jer smo za nju znali manje-više iz pomenutih filmova, što domaćih, što stranih, a to bi u prevodu značilo da će se sve završiti u roku od dva sata i da ćemo pobijediti.

Mi. Partizani. Jaro, Medo, Miki, Kafa, Zudo i ostala ekipa.

Nismo u tom trenutku bili svjesni da nadimci više neće biti toliko važni, već prava, da ne kažem "krštena" imena, koja su odavala naše porijeklo i naše opcije, koje su nas unaprijed nepravedno odredile na jednu, drugu ili treću stranu.

Nepravda se dogodila i nešto ranije kad sam zveknuo na popravni iz Matematike 2 kod Bože Ištuka, jer mi se istrošila zadaćnica i strogi profesor nije mi dozvolio da pišem završni test. Odnosno, dozvolio je, ali nijedan od pet zadataka, koje sam ovoga mi krsta tačno uradio, nije želio da ocjenjuje već je dva lista samo prekrižio crvenom olovkom i napisao keca k'o vrata.

"Takva su pravila", kratko je rekao, želeći da i mene, ali i druge nauči da u životu ne možete da ih zaobilazite, pod uslovom da niste porasli toliko uvis da ih svjesno prekršite, a onda napišete nova poglavlja iz životnih pravila.

Opet, s obzirom da sam rutinski prošao kroz Ištukove zadatke, kao Leo Mesi kroz protivničke odbrane, najviše su me tog ljeta zaboljele nepravedne odluke sudije na našem dječijem fudbalskom turniru. U polufinalu se potrefilo da se termin utakmice manje-više poklopio sa popravnim.

Čim sam završio zadatke, brže-bolje sam se vratio da odigram utakmicu, ili ono što je ostalo od nje, stigavši na polovinu drugog poluvremena, pri rezultatu 2:0 za protivnika.

Sad ćete misliti da se hvalim i izmišljam, mislim ovo prvo je tačno, ali tada sam onako u farmerkama u roku od pet minuta zabio dva komada za izjednačenje - 2:2. Preokret se nazirao kad se arbitar Dudo zagledao u neku obdarenu djevojku što je prolazila pored terena, a protivnik, nimalo sportski i u duhu fer-pleja, očigledan aut u našu korist, izveo je i postigao treći pogodak.

Skočili su da slave, a Dudo u maniru gore navedenih (privedenih), hladno je pokazao na centar i praktično nam uskratio priliku da se borimo za trofej.

Na žalost, naši protivnici, koriste sva moguća sredstva da ostvare svoje ciljeve i većina čovječanstva je takva. A ovi drugi, poput nas, osuđeni su da trpe ili im se pridruže u makijavelizmu, a moguća je i treća opcija - da se nečim žestoko "podudare" i zamisle da ne žive u ovom, već u nekom od najboljih mogućih svijetova.

Dakle, da pobjegnu od stvarnosti koje je oduvijek bila nemoguća, nemoralna, bezobrazna i nepravedna.
Samo, u odnosu na ovu današnju postoji jedna mala razlika. Nekad su se lopovi trudili da sakriju svoju nedjelo, a sada se njime hvale (vidi pod lažne diplome ili doktorate) i podvaljuju nam da su čestiti u svojim glasilima koje mi plaćamo.

Em im plaćamo da nas kradu, em da nas lažu. U najblažem slučaju da prećutkuju.

Kako onda živimo? Svako u svom mjehuru od sapunice, bježimo od realnosti u neki bolji "fudbalski" svijet. Takve ljude Aristotel je zvao idiotima, jer svako ko se ne bavi politikom, za njega je kreten, s obzirom da se ona vrlo intenzivno bavi nama.

Nadamo se da će u skorijoj budućnosti, što bi rekao Salem Prolić, doći i kod nas taj VAR.

P.S. Pojačajte Plavi orkestar: "Ako su to bile laži", i nije bio ofsajd protiv Nigerije.