Dok su otkucavali posljednji sati nedjelje 21. marta, uoči uvođenja mjera zatvaranja u Republici Srpskoj, čulo se kako vani zvone flaše koje konobari slažu u prazne gajbe.
Konobar, borac sa prve linije prema životu i koronavirusu, sklanjao je ono što je ostalo iza neodgovornih građana koji su posljednje sate radnog vremena kafana iskoristili da popiju po "još po jednu".
Tog ponedjeljka konobar A. neće kao i svakog jutra u kafani sa ogromnim staklima poželjeti svakom gostu "dobro jutro" i dobaciti nešto, kao što sveštenik koji za svakog iz parohije koji ulazi u ckrvu ima posebne riječ utjehe.
Bio je to ponedjeljak kada je on i svi drugi možda imao vremena i mogao da se odmori kod kuće sa porodicom. Mogao bi, da radno vrijeme kafane nije njegov hljeb i da ga sa radnog mjesta iza šanka "gazde" nisu brže bolje mobilisale na front gdje mora da ratuje i gine protiv države koja uvodi mjere.
Javne tajne
Ima više javnih tajni u našoj zemlji, a jedna od njih je da par mjeseci nikog nije (bilo) briga za epidemiološke mjere i da se svuda, ne samo u kafanama, distanca poštovala sve dok je prva pjesma ili druga rakija ne bi ukinule.
Prvog marta smo imali muziku uživo, a 3.3. je ukinuli.
Još jedna javna tajna u toj istoj našoj državi jeste da je rad na crno stanje stvari i da naš gospodin konobar iz najistaknutijeg prvog rova prema koroni i neodgovornom građaninu, gilta i drnči smjene sa šesto maraka na računu, ako ima sreće, i još nešto na ruke, ako ima još malo sreće i da je to nelegalna stvarnost u kojoj se godinama (decenijama?) krše, ne epidemiološke mjere, nego mjere ljudskosti, ili možda zakon, ako se neko još uvijek sjeća šta je to. Živimo u pandemiji lopovluka, zaraženi lažima praveći se da nije tako.
Daleko na komandom mjestu u štabovima za praćenje mjera, "generali" koji imaju odlikovanja od papira i dobijene bitke u prvim minutama dnevnika ispaliće iz haubice mjere neselektivnom paljbom.
A prije samo par nedjelja Draško Stanivuković se na trgu Krajine grlio sa starijim narodom, najrizičnijom grupom, a Staša Košarac će uskoro obilježiti godinu dana od "koronapartija". Na žurku može zvati sve redom, počevši od predsjednika svoje partije Milorada Dodika, koji je doskora komandovao i mjerama i nabavkama medicinske opreme, i naređivao da se skine maska.
Svi oni, istovremeno, apelovali su (riječ koju treba zabraniti) da se mjere poštuju. Uvijek ili gotovo uvijek taj apel se odnosio na neodgovorne građane. Kao u pjesmi "Al Kapone" gdje se svijet dijeli na "pione i na masone", kod nas se svijet dijeli da neodgovorne građane i veoma savjesne i odgovorne fukncionere. Koji su, usput, potrošili ko zna koliko testova za koronu.
Ako ne poštujete mjere, propašće zdravstvo. Ako ne glasate za nas propašće Republika Srpska
Tom neodgovornom građaninu, (neodgovornog građanina lako je prepoznati, to je ono neposlušno, poludivlje biće, neki kažu i da je čovjek) a takav je i naš gospodin konobar, biće upućena strašna poruka: "ako ne poštujete mjere, propašće zdravstvo!" Odgovornost se svaljuje na vaša pleća. A na teret savjesti vam se stavlja cijelo zdravstvo Republike Srpske: "ako ne poštujete mjere, zdravstveni radnici izginuće od posla, mnogi će umrijeti, jer nema ih dovoljno."
Zašto je zdravstvo na koljenima? Zašto će propasti Republika Srpska? Pod tenzijom si stalnom neodgovorni građanine kad kreneš da razmišljaš o ovome, a ako ti se desi da ljut i ogorčen vikneš: lopovi! obavijestiće te da se to ne smije, jer to je politika, to nije pandemija, nemaš pravo na to.
Zato ovaj naš prvoborac sa šanka neće odmarati tokom "lokdauna" nego se sekirati jer znaće da ako se zatvori front na šanku, "gazda oficir" zakinuće onih par stoja i onaj dio na ruke - svima onima što u pola 12 broje pazar i prave popis.
Ljudi troše godine i otkidaju vrijeme od života da plate kredite i drže glavu iznad vode. Ne crkava se od gladi, nađe se para za sve, ali niko nema ušteđenu ni jednu jedinu marku i živi se od prvog do prvog. Ljudima vječno nad glavom visi prijetnja da "prvi" jednog dana neće osvanuti i ako nema te kakva-takve plate, ruši se cijeli koncept života, sve se raspada.
Sasvim sigurno ljudi koji odlučuju nisu toga svjesni, a oni koji jesu - poslodavci - iskorištavaju to za ucjenu: "Mi zapošljavanjamo i ako zatvorite ili ne date da radimo, hiljade i hiljade ljudi će ostati bez posla."
Rekao bi čovjek da su to humantirana udruženja da je ono "pola na račun, pola na ruke" što dobijaju naš konobar prvoborac i svi drugi "Solunci" neka milostinja? Da gazda ne ostvaruje slučajno neki profit? Auto, kuća, stan? Ništa?
Običnog čovjeka koji tegli i vuče u ovoj zemlji đeljaju i stružu kao komad suvog mesa komandanti štabova i ugledni vlasnici privatnih preduzeća, zajedno sa bankama, i sigurno se svi kao u laboratoriji čude kako ovaj hrčak još trči po krugu i daje znakove života.
Svanuće još jedan dan. Poslodavci će ispred sebe gurati radnike i njihove polu-plate, lideri će ispred sebe isturiti napaćene medicinare, a istovremeno suprotstavljajući ove dvije "grupe" jedne drugima iako su na istoj strani. Ali u svakom ratu uvijek nastrada pješadija.
Korona će , izvjesno je, postati još jedan svakodnevni problem, još jedan koji nećemo riješiti. Svi samo čekamo da se ovo završi, ali po belaju, neće da prođe samo od sebe.
Kada bitka prođe, pogodite ko će nazdravljati i proglašavati pobjedu? A kada novac počne da teče kroz račune i koverte - sve će opet biti "normalno", pola na račun, pola na ruke, zvuk praznih flaša u gajbama iza kafane i prazni hodnici zaduženih bolnica.