Ovogodišnja dobitnica NIN-ove nagrade za roman „Deca“ Milena Marković gostovala je sinoć na festivalu Imperativ, a ujedno joj je to bila i prva posjeta Banjaluci.
U prepunoj sali Banskog dvora autorka se prisjećala početaka i procesa nastajanja romana koji se sastoji od fragmenata njenog sjećanja. Nakon šest zbirki poezije, roman u stihu „Deca“ dolazi kao kruna na karijeri u 48. godini života. Ipak, autorka, kako sama kaže, već traži šta će dalje.
„Nama umjetnicima koji se bavimo nekim disciplinama nikad nije dosta. Uvijek želimo još. S tim pokušavam da se borim tako što mislim šta ću dalje da radim“, rekla je ona.
Pričajuči o ideji nastanka romana, Markovićeva ističe da ga je pisala kako su joj navirala sjećanja i stavljala u određene „foldere“ koje je kasnije slagala s namjerom da izazove napetost.
„Poslije posljednje zbirke 'Pesme za žive i mrtve' mislila sam da sam došla do određenog nivoa i da nemam više šta, ali sam ja takmičarske prirode. Uvijek sam mislila da je najveća spisateljska vještina ona pjesnička, i da se ona iskazuje najviše u formi koja se zove poema. Onda sam krenula da pišem razne poeme koji su išle u raznim tokovima“.
Finalni roman kakav se danas može naći u svim knjižarama prvobitno nije bio takav. Markovićeva kaže da je imao nekoliko verzija koji je kasnije mijenjala i kratila, a sastoji se iz nekoliko formi po uzoru na neke od njenih omiljenih pisaca kao što su Zahar Prilepin, Uelbek i Dostojevski...
„Mogao je sav da bude u rimi, ali mi je to bilo dosadno. To je bila samo jedna forma. Koristila sam metrike koje su mi odgovarale, ali sam zadržala stil pisanja. Ono što je koristio Dante u 'Božanstvenoj komediji' ili Džojs u 'Uliksu', ta forma može da se uradi i u ovom vijeku“.
Životna priča koja pratio glavnu junakinju od dječijeg doba sve do procesa sazrijevanja i majčinstva, baziran je prema samoj autorki, koja kaže da je koristila „taktilne skokove“, koje je izvježbala pisajući drame.
„Životna priča nije tekla pravolinijski. U romanu ne postoji vrijeme, Imaju momenti koji se analiziraju onako u smislu šta bi bilo kad bi se otišlo na drugu stranu i slično“.
Roman „Deca“ nije specifičan samo po svojoj surovosti, pisan je u formi stiha bez ijednog interpunkcijskog znaka osim finalne tačke, koja je stavljena sa razlogom, jer sam kraj nosi jednu važnu životnu pouku, a to je praštanje.
„hodaj mi sine daleko
Živi uči gledaj praštaj
i nemoj ništa zaboraviti“.
Ukoliko već niste, posjetite festival književnosti „Imperativ“ i obogatite svoju biblioteku nekim novim naslovom po sniženim cijenama.