"Nož" je vrlo često na programu televizija na srpskom govornom području u danima oko Božića.
Film je izazvao kontroverze kada se pojavio u Jugoslaviji, a snimljen je po istoimenoj knjizi čuvenog pisca i političara Vuka Draškovića.
Drašković je, između ostalog, u jednom intervjuu za Mondo.rs pričao kako su okruženje i istorija kraja iz kojeg potiče uticale na nastanak knjige "Nož".
"Ja sam odrastao kao dijete u sjenci ustaškog genocida. Nedaleko od mog sela koje je bilo srpsko, dogodio se veliki zločin baš na pravoslavni Božić 1942. u selu koje se zove Pridvorica, a u romanu će se zvati Jugovići. Osim toga, širom Hercegovine jame su bile prepune Srba. Odrastao sam u jednoj atmosferi kada se o tim zločinima pričalo po kućama. Ali i tada oprezno, polušapatom, trudeći se da ne čuju djeca. Ali su djeca ponešto i čula...", ispričao je Drašković.
"Nikada neću zaboraviti kada sam svoju baku upitao ko su bile ustaše. Ona mi je odgovorila – ćuti sine, strijele ih nebeske raznijele. Eto sa tim traumama iz djetinjstva krenuo sam da pišem 'Nož'. Vjerovalo se da u tom selu Pridvorici nije bilo preživjelih. Ja nisam u to htio da povjerujem jer sam ubijeđen da nijedno zlo ne može biti temeljno, da uvijek neko mora da pretekne da svjedoči. Tako sam odlučio da preživi jedno tek rođeno dijete koje će ubice, muslimanske ustaše, odgajati kao svoje. I koje će tek na studijama da sazna istinu o svom porijeklu”, prisjećao se Vuk Drašković u intervjuu za MONDO.RS.
Posvjedočio je tada Drašković, prvi put, o snažnom preplitanju fikcije i stvarnosti u njegovom romanu. Događaj o kome nam je govorio on i dan danas ne može racionalno da objasni.
“Ja sam se jednom svom drugu sa fakulteta povjerio da pišem roman o genocidu ali da sam hendikepiran zbog činjenice da nikada nisam neposredno upoznao nekoga od ustaških zločinaca. Zanimalo me je kako ti ljudi izgledaju, da li su se pokajali, da li su i dalje zvjeri i u mozgu i u duši. On mi je rekao da zna jednog takvog. To je Suljaga Mešinović, Sarajlija, čuveni tršćanski trgovac u čijoj magazi moj drug nabavlja robu. I tako krenem (u Trst) da upoznam živog ustašu zločinca. U tu radnju u dogovoru sa mojim drugom sam ušao sam i prerušen. Bio sam u nekom džemperu u nekakvim zgužvanim pantalonama. Ušao sam u magazu. Bila je prepuna mušterija iz Jugoslavije. I prvo sam zapazio jednog gospodina, prodavca, evropski obučenog, srednjih godina. Elegantnog, sa kravatom i u odijelu. A onda, iza onog pulta u ćošku kraj rešoa na kome se kuvala kafa, jednog zgurenog starca. Bilo mi je jasno da je to taj ustaša.
Merhaba gazda Suljaga, pozdravih ga. On se iznenadio i odmah mi rekao – sine, pređi ovamo. Došao sam do njega i počeli smo razgovor. Ja sam mu se predstavio da sam Hamdija, da sam iz Doboja, da bježim iz Jugoslavije od srpskog zuluma i da hoću u Njemačku da tražim naše. Da tražim ustaše, neku ustašku organizaciju da se pridružim. To sam mu rekao u povjerenju očekujući kako će taj bivši ustaša da reaguje. I onda nastupa šok. Gledao me je zapanjeno i rekao:
Koji naši? Koji naši ludi Hamdija? Nema naših. Kad se izađe iz Jugoslavije nigdje nema naših. Sve tuđe. Tuđ svijet, tuđe nebo, tuđi običaji, tuđa voda. Ništa naše. Evo obogatio sam se ovdje. Imam vilu, dvorac na brdu San Đusto u Trstu, ali kao da nije moja. Ti kažeš ludi Hamdija da bježiš od srpskog zuluma. A vidiš, meni su draži Srbi od svih ovih nesrba sa kojima ovdje živim. Ja dolazim u ovu magazu samo da bih čuo naš jezik, da bih vidio našu čeljad. Ja Hamdija po naglasku mogu da poznam ko je odakle. Uživam slušajući ih. I svo ovo pusto blago koje sam stekao dao bih za jedan grob na Barama u Sarajevu kad bi mi vlasti komunističke dozvolile.
Drašković je sagovornika pitao zašto mu ne bi dozvolili da se vrati u Jugoslaviju, a ovaj mu je priznao da je počinio zločin.
"Veliki zločin sam počinio, ruke sam o Srbe okrvavio. Ne što sam planirao, ne što sam želio. Nego isprva je bilo ili ja ili da skinem srpsku glavu. Spašavajući moju, skinuo sam komšijinu. Kad jednu skineš onda si u zlu do guše. Gurnule me hrvatske ustaše u zločin. Ne pravdam se, moj je zločin i skupo ću ga platiti kad bude suđenje pred Alahom. Eto zašto ne smijem u Sarajevo. Vrći se kući, vrći se tamo gdje su naši. A tebi evo jedan pešćeš (poklon).
Pomislio sam da će tom neukom Hamdiji, kakvim sam mu se predstavio, pokloniti neku košulju, neki mantil, farmerke, džemper. Jer to je prodavao u radnji. A on mi je dao na poklon olovku u vidu zubarskih klješta. Na olovci je pisalo – Mešinović. Probaj piše li. Probam. Piše. I to crvenim. Hamdija, reče mi, možda će ti zatrebati, evo ti još jedna. E sad, nevjerovatno je zašto je meni poklonio olovke. Sasvim je logično da sam poslije tog nevjerovatnog poklona kada sam se vratio kući odlučio da sva poglavlja u romanu koja budem pisao o Atifu Tanoviću, kako će se Suljaga Mešinović u “Nožu” zvati, pišem tim njegovim olovkama. I zaista da mi nije poklonio dvije, jedna mi ne bi bila dovoljna".
Drašković je ispričao i da je, kad je roman izašao, i kad se podigla hajka na njega, poslao Suljagi u Trst roman “Nož” na poklon.
"Nikakvu posvetu mu nisam napisao već sam mu umjesto toga napisao pismo u kome mu kažem da se prisjeti Hamdije kome je poklonio one olovke. Da sam to ja. Da sam sva poglavlja o Atifu Tanoviću pisao njegovim olovkama. I da ga molim da pročita roman i da mi pošalje svoj utisak o romanu po tom mom prijatelju. Moj drug se vratio iz Trsta sa romanom i donio vijest da je Suljaga Mešinović koji dan ranije nastradao gotovo na istovjetan način na koji je okončao u romanu. I nevjerovatno je da je prije umro u romanu nego u stvarnosti. E sad, ja ni sam nemam pouzdane odgovore na sve ovo, ali ovo se desilo”, ispričao je Drašković za MONDO.RS.