Sa književnikom iz Prijedora Darkom Cvijetićem pričali smo o nagradi "Fric", novim književnim glasovima u BiH, odnosu kulture, politike i društva... Dotakli smo se i ratnih dana, kada je na linijama igrao predstave za borce VRS
Književnik Darko Cvijetić dobitnik je ovogodišnje nagrade "Fric" za najbolju proznu knjigu, koju je krajem januara dodijelio hrvatski magazin Express.
Cvijetić je ovu prestižnu nagradu osvojio za roman "Šindlerov lift", koji se po mišljenju žirija izdvojio snagom metafora i pjesničkih slika u priči o porazu ljudskosti.
"Riječ o knjizi izvanredne poetske komprimiranosti, koja autoru omogućuje da sav besmisao stvarnosti oko sebe sažme u izraz koji što je ogoljeniji, to snažnije pogađa čitalački empatijski logos", navela je predsjednica žirija Biljana Romić prilikom uručenja 75.000 kuna (oko 20.000 KM) vrijedne nagrade.
Povodom osvajanja "Frica", jedne od najcjenjenijih književnih nagrada u Hrvatskoj, porazgovarali smo sa ovim pjesnikom, dramatičarem, pozorišnim redateljom i prozaistom iz Prijedora.
Na početku, interesovalo nas je šta je radio i gdje je bio u momentu kada je saznao da je ovogodišnji dobitnik "Frica". Zamolili smo ga i da nam otkrije na šta će potrošiti novac od nagrade.
"Nekim karmičkim krugom ili pjesničkom pravdom – u trenutku kada sam saznao za nagradu Fric bio sam upravo u liftu! Nisam odmah to shvatio jer sam bio vrlo iznenađen, ali sam poslijepodnevnom rekonstrukcijom shvatio da sam bio u liftu i da je kamerica u njemu snimila moj prvi šok! Novac nagrade svakako ću uložiti u budućnost naše kćerke."
Miljenko Jergović nedavno je prokomentarisao da se u BiH pojavio "cijeli val opasno dobrih, stilski dorečenih i snažnih glasova". Da li se slažete sa njim? Koje bi naše novije književnike, eventualno, pomenuli kao značajne?
"Dakako da se slažem s konstatacijom Miljenka Jergovića. Tko imalo pažljivije osluškuje BiH književnu scenu, morao je to primjetiti. I to čak nije novost, ta je činjenica prisutna već najmanje pola desetljeća. Posve je sigurno da ću neko ime izostaviti, ali npr. Almin Kaplan, Elvedin Nezirović, Tanja Stupar Trifunović, Stevo Grabovac, Draško Sikimić, Magdalena Blažević, Senka Marić, Adnan Repeša, Igor Borozan, Emina Žuna... Neka mi se ne zamjeri ako nisam pomenuo neko ime, to je, srećom, vrlo moguće, jer naša književnost doista je dobila vrlo 'snažne glasove', kako je kazao gospodin Jergović. Imamo vrlo autentičnu i snažnu književnu scenu, nasuprot apsolutno neuređenoj kulturno-književnoj politici, koja bi našu književnost usmjerila ka van, ili dovela u institucionalni red. Sve se svodi na samostalnu borbu, u društvu koje je gotovo pa akulturno!"
Prema jednoj definiciji kulture, ona uopšteno "nije neka čista vrijednost, nego, naprotiv, smjesa humanosti i varvarstva, ukusa i neukusa, istine i zablude…" Koje je mjesto umjetnosti i umjetnika u našem društvu i našoj kulturi?
"S definicijom kulture koju ste naveli potpuno se slažem, s tim da mogu dodati da je naše društvo, pod velikim uvjetom da ga se uopće može nazvati društvom, upravo podložno identičnoj definiciji, s dodatnim manjkom ukusa, istine i humanosti..."
Novosadski pisac Slobodan Tišma rekao je u jednom intervjuu da su "političar i umjetnik starozavjetna braća, i da politički činovi mogu imati estetsku dimenziju, kao što je i umjetnost neka vrsta politike". Da li se ponekad, možda, osjećate i kao političar?
"Umjetnik ne može biti apolitično biće ma koliko se trudio. Biti u svojem vremenu znači dijeliti s njim sve ono što je su-vremenost. Naše je doba i tlo toliko prožeto političnošću da je teško biti vozač ili liječnik a da niste politični. Umjetnik mora biti političan, i to je čuveni Brechtov aksiom! No, mi nemamo političare, jer ta riječ podrazumijeva odgovorne ljude. Imamo ljude koji se bave politikom, no isključivo iz najnižih mogućih razloga, i stoga smo kao društvo apsolutni promašaj."
Zadnjih godina kod nas se sve više govori o "kulturi sjećanja", neophodnosti "suočavanju sa prošlošću", itd. Ipak, čini se da je danas mnogo više mržnje, netrpeljivosti, ekstremnih desničara, ekstremnih ljevičara, i ostalih ekstremista, nego prije par godina. Da li možda takvo "suočavanje sa prošlošću" i insistiranje na "kulturi sjećanja" isforsirano i kontraproduktivno?
"Ne znam. Baveći se umjetnošću skoro 40 godina nikada nisam mislio da je umjetnost predmetom 'suočavanja s prošlošću' ili 'kultura sjećanja'... Ona je umjetnost ili to nije. Sve drugo su učitavanja. Mi nemamo ni profiliranu desnicu, a kamoli ljevicu. Umjetnost je svojevremenska i samo tim putem svevremenska. Zloupotreba umjetnosti od strane politike prastara je priča, i zbiva se otkako je čovjek i društveno biće. Na umjetnosti je da bude umjetnost, i odmah je nezloupotrebiva."
Za vrijeme rata 90-ih godina bili ste angažovani u pozorišnoj trupi, koja je igrala predstave za borce VRS na linijama... Možete li nam ispričati neku anegdotu sa tih nastupa?
"Da, bilo je, između ostalog mojeg ratnog iskustva i tog da sam pripadao teatarskoj – umjetničkoj trupi, koja je igrala predstave za borce VRS na linijama. Meni je to iskustvo vrlo strašno i teško da tu ima imalo anegdotalnog. Pokušavate nasmijati ljude od kojih će neki isti dan poginuti ili biti ranjeni. Svijest o tome me proganjala. Ili da između dva nastupa čekate da prođe razmjena vatre, pa pred sobom kao publiku imate izbezumljene ljude... Rat je iskustvo koje nijedan čovjek ne bi smio imati u biografiji. To vas potpuno i zauvijek kao čovjeka mijenja, i zauvijek obilježava."
Gdje i kada ste bili najsrećniji?
"U prijedorskoj bolnici 7.7.1996. kada je supruga rodila našu kćerku."
Hajnrih Hajne je rekao da je "istorija književnosti velika mrtvačnica u kojoj svi traže mrtvace koje su voljeli i za koje su vezani..." Koji su vaši omiljeni "mrtvaci"?
"Isak Babelj, H.L. Borges, Čehov, Danilo Kiš, Krleža, Duško Radović, Novica Tadić i A. Camus. S tim, da je moja 'mrtvačnica' poprilično prostrana..."