Priča #21: Slađana Stojanović, Bijeljina
Izolacija kao iscjeljenje
Strah je korisna emocija koja nas štiti ako smo u opasnosti. Ali, šta ako je ona tako intenzivna da nas vodi u anksioznost, užas ili paniku? Slušajući o italijanskom ili španskom scenariju izmaštali smo milion horor istih u svojoj glavi. Gubili smo vjeru i povjerenje u život. Tuđa uvjerenja i tuđi strahovi zacarili su se u našem umu. Postajali su veliki i zastrašujući toliko da su se pretvorali u glavni uzrok i naše patnje.Vodili su nas u neizvjesnu budućnost, a mi smo i dalje prebivali u sadašnjosti. Gubili smo čarobni trenutak sadašnjice.
I tek kada je strah toliko narastao da ga naša pleća nisu mogla nositi i kada su prijetila pucanjem, mi smo se pokrenuli. Kuda? Pa na promjene. Na konačni obračun samih sa sobom. Svom žestinom smo se ustremili na unutrašnji sukob, koji duboko u nama leži. Da li smo se zaista toliko uplašili virusa ili smo samo aktivirali negativne emocije i traume pohranjene duboko u sebi koje vučemo iz prošlosti? One koje nas opsjedaju i ne dozvaljavaju da budemo nesputani, srećni i da dišemo punim plućima. Analizirali smo ih i pitali se da li imamo dovoljno samopoštovanja i ljubavi prema sebi. Ako smo mahnito pustošili rafove sa osnovnim životnim namirnicama jasno je da nismo imali ni ljubavi ni poštovanja prema bližnjem. Da li je uzrok toga nedostatak istih emocija prema sebi? Sebičan čovjek ne voli druge, ali ni sebe. Njemu je uvijek kriva država, nadređeni, komšiluk. On bi da mijenja cijeli svijet, a sebe ne može i neće. Da, ljubav je ta koja nas mijenja. Ona je i osnovni lijek u doba izolacije i za svako drugo. Ona je ta koja ponosno i prkosno stoji nasuprot strahu. Uz ljubav ide i vjera da može biti bolje, da smo kreatori svog života i budućnosti. Samo ako vjerujemo da sve što nam se dešava je za naše dobro, tek tada ćemo biti ispunjeni i srećni. Ljubav i vjera su davanje, duhovne dimenzije. A život je stalna promjena. Kao što ni voćka u našem dvorištu nije prekinula ciklus obnove i listanja, tako ni čovjek ne smije biti paralisan strahom i zaustavljati se na životnom putu.
Misli su te koje nas pokreću. Jedan američki filozof je rekao da smo ono što mislimo. Ljudi razmišljaju koliko i dišu. U samo jednom uzdahu mnoge misli prolaze u naš um. Iz toga se razvijaju naši osjećaji, a naposljetku i naša djela. Dakle, ono smo sto mislimo. Misli određuju to ko smo.
Slađana Stojanović, Bijeljina
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)