Priča #23: Stanislava Šakota, Bratunac
Biram da sanjam do kraja
Težak je ovaj višak vremena. Sa jedne strane ništa ne radiš, a sa druge ništa ne stižeš. Valjda mislim, to ću poslije. Ne mogu nikuda. Napokon imam vremena.
Ono što ne priznajem nikome... a ni sebi je: Niti šta posebno radim, niti se odmaram!
Nekako sam stalno pod pritiskom. U iščekivanju verbalnog okršaja. Ratnu sjekiru po nekoliko puta dnevno zakopavamo, i vadimo. Nije to zbog Alchajmera. Stvarno nam je potrebna. Dovoljno je da neko na TV-u kaže „Danas je od korona virusa“... i bummm!!! Svađa je počela.
Još na početku smo se podijelili na vjernike, i one koji ne vjeruju. Jedna polovina porodice slijepo slijedi sve preporučene savjete, a ona druga polovina... ide da šeta leptire. Nemoguće je djetetu objasniti da smo svi isti! A nemamo prava na iste privilegije. Obična kafa, odmor na obali rijeke, druženje... Nekome je i dalje svakodnevica, a nekome više ne. Sve je luksuz. Osim života pod maskama.
Gledam djecu. Kako su se samo bacili na onlajn učenje. Ne mogu da ih prepoznam. Da su ovoliko vremena provodili za knjigama koliko sad za kompjuterima…. Baš su se posvetili školskim zadacima. Sve im je zadaća, i surfanje netom, i igranje igrica.
Dijalozi su nam se neprimjetno pretvorili u monologe. Dobro je da živimo na selu. Napolju sada ima mnogo obaveza. Rad nam donosi cikluse primirja. Ne kažu uzalud - „Rad je stvorio čovjeka”.
Postalo je lakše ćutati. Sanjati zaboravljene... ili neke nove snove. Slatkim nedostajanjima utvrditi bedeme izolacije unutar izolacije. Nismo se distancirali samo fizički. Izbjegavamo i razgovore. Pokušavamo da se spasimo od umnog nadmetanja, i bespotrebne rasprave.
Napravila sam utvrđenje na jednom dijelu kreveta. Tu više niko osim mene ne sjeda. Ispred mene se smjenjuju slike na svježe otključanim PINK-ovim programa. Napokon shvatim zašto nikada nisam željela plaćati dodatnih dvjesto kanala. TV me fiksira, toliko da nemam vremena otići do WC-a. Stalno nešto počinje. Često namignem frižideru, a onda brzo sklanjam pogled. Primjetila sam da se i on meni smješka.
Dok meditiram ispred televizora. izgubljena u vremenu. Na pola puta između jave i sna... Ponovo sanjam onaj san. Nije nešto pretjerano lijep, ali u tom snu sam slobodna. Truckam se u vagonu radničkog voza...
Više od dvadeset godina vozom putujem samo u snovima!! Dosadi mi ono truckanje... ustajem da malo prošetam. Držim se za poluprazna sjedišta. Dok prelazim iz vagona u vagon ne gledam kroz prozore. Ne zanima me mnogo okolina. Draži mi je ovaj osjećaj da mi se nešto možda dešava. Jednom kad voz stane, a stat će! Bit će drugačije.
Tad ću proviriti napolje. Dočekat će me neka nedođija... ali nema veze. Bit će potpuno drugačija od ove koju gledam danima. Čujem u daljini zvuk alarma, i stišćem kapke. Nastavit ću da žmirim dok voz ne stane. Između jave i sna biram da san do kraja odsanjam.
Stanislava Šakota, Bratunac
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)