Priča #29: Valentina Berić, Knin
Rastanak
Prvi put letim avionom. Od stjene sam otkinula kamen koji je počeo da se kotrlja. Iz rodne Dalmacije putujem za Beograd. Grad u kome sam provela deset godina svog života. Često sam slušala da su lijepa sjećanja na minula vremena ali ja se svojih nisam željela sjećati. U Beogradu se kratko zadržavam. Ujutru oko osam sati nastavljam put ka Nišu gdje avionom letim za Italiju. Znam, čitala sam u novinama o virusu koji hara Kinom ali nekako nemam strah da će baš sada đavo da ga i u Italiju donese. Iako u sebi osjećam nemir, naravno ne zbog virusa nego zbog činjenice da ću da budem na visini, a ja se visine bojim, čekam predviđeno vrijeme za let. Engleski pričam nedovoljno, italijanski razumijem dovoljno. Snaći ću se već nekako u tom dvoboju.
Grad ko grad. Njegova ljepota zavisi samo od stanja moje duše. U narednih nekoliko dana proći ću njegovim veličanstvom i u svom sjećanju ostaviti neke lijepe tragove. Bar mislim da će tako biti. Zarobljena u ludilu koje je otpočelo da zaposjeda svijet našla sam se usamljena među hiljadama ljudi. Izgleda da đavo ipak dolazi po svoje ali čini mi se da se gura preko reda. Autobus koji me je trebao vratiti natrag ljubavi obustavio je polaske iz grada mode do daljnjega. Nemoćna pred nevidljivom silom koja me ruši morala sam brzo pronaći rješenje za odlazak. Ranim jutarnjim vozom odlazim za Cirih ostavljajući iza sebe suze na peronu kao znak da sam jednoga dana bila gost u Milanu. Iz Ciriha hvatam prvi autobus za Zagreb i dalje u moju Dalmaciju. Ali da zlo nikad ne spava pri ulasku u autobus saznajem da je samo prije neki dan baš ovim autobusom dovežen prvi zaraženi nesretnim virusom. Koronaš ga nazvaše ljuti vozači. Sa maskom i rukavicama putujem zbog pojačanih mjera na granicama. Kada sam postala bjegunac pred samom sobom? Ćutim istinu odakle putujem jer ako je kažem sva vrata će mi biti zatvorena. Jer ko bi još dozvolio da u autobus uđe putnik iz grada proglašenim jednim od najvećih evropskih žarišta. Grad mode je postao grad nevolje.
Još dok putujem zovem nadležne institucije da ih obavjestim o svom dolasku. Tražim da me upute kako da se ponašam i šta da radim. Ako nemate nikakve simptome ostanite narednih četrnaeset dana u kućnoj izolaciji. U slučaju da primjetite bilo kakve promjene odmah nam se javite. Odgovorna kao i u svemu do sada zatvaram se u kuću i ne puštam ljubav da mi priđe. U meni gori kao oganj pitanje da li sam zaražena ili ne? Ne bojim se te mogućnosti zbog sebe nego zbog voljenih osoba koje su uz mene. Znam ne vrijedi mi da palim moždane vijuge pitanjima bez odgovora koja te mogu potopiti ukoliko u njihovom moru ne naučiš na vrijeme plivati. A čovjek se u strahu hvata za bilo koju slamku. Boriš se sa mnogim avetima prošlosti ni ne sluteći kolika te avet može sačekati u budućnosti. Ni jednu ni drugu ne želiš ali obe ti dođu nepozvane. Danas mi nedostaju svi oni koji sa mnom nisu. Jedni su živi na ovom svijetu drugi na onom. Doći će trenutak kada ćemo se jednoga dana ponovo sresti.
Moram da savladam nemir koji me opsjeda i čekam da dani prođu. Čini mi se s vremena na vrijeme da ću da izludim od neznanja, a ne od zatvorenosti u sopstvenoj kući. Sati se tako sporo kreću, dani jedva prolaze. Kao da je sve stalo. Tumaram od sobe do sobe izgubljenih snova koji mi nisu suđeni. Drugi dio mene ne dolazi na vrata. Moja srodna duša. Tako smo blizu, a tako daleko. Strpljivo čekam taj četrnaesti dan kada ću moći da dobijem dugo čekani zagrljaj.
Konačno sam slobodna. Moje tijelo je zdravo. Nisam više tempirana bomba spremna da eksplodira u svakom trenutku kako su me doživljvali svi oni koji su znali gdje sam bila. Na vratima sam ugledala najdraže zelene oči. Znaš moramo biti oprezni, nećemo se više viđati bilo je sve što mi je rekao. Nastojala sam da razumijem riječi i nađem objašnjenje i opravdanje za čovjeka kojeg volim. Distanca koja se među nama stvorila postala je veća od predviđena dva metra. Sedam godina dugog pronalaženja rasulo se za samo sedam dana na kvadrat. Jedan virus, jedan nevidljivi neprijatelj nadjačao je sve ono što smo godinama gradili. Mrzim broj sedam. Nisam mogla da vjerujem da je ljubav poražena iako me je uvjeravao da je to sve za naše dobro i da ćemo nakon ovog virusa ponovo biti cjelina. Jednom razbijeno ne može više da bude isto ni kada se sastavi.
Sloboda je pravo koje nam se svaki dan sve više i više ograničava. Udišem je punim plućima spremna da je čvrsto branim pred svima. Nisam izgubila nadu da ću jednoga dana pronaći ljubav koja neće odustati nakon prve svjetske prepreke koja nam spotakne nogu. Virus je i dalje u nama i oko nas. Ali ne korona virus, on će otići kako je i došao. Virus zlobe, pohlepe, ljudske gluposti je onaj koji će nas dokrajčiti kada bude kasno da se spasimo. Zbogom pameti koje u ljudima najmanje ima.
Valentina Berić, Knin
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)