Priča #52: Maja Mitrović, Bijeljina
Otac na službenom putu
Ustajem. Polako i za divno čudo nisam umorna. Pa legla sam u 1, a ustajem u 5. Naspavana? Čudno. Okrećem se. Suprug spava. Beban je između nas... Beban od dvije godine, pa i nije više beban mali. Kada li se uvukla, a da je nisam ni čula?
E, hajmo, mama, ustajanje. Vrijeme je. Mlijeko Minji, čaj tati, a sebi veliku šolju kafe. Neke ova izolacija nije zaustavila sa radom. Izlazim iz sobe, polako i spretno. Jer znam da je tu negdje još koja kockica bačena, ili beba.... ili neka druga igračka. Ne jedna, nego desetine... leže tu i čekaju da ih neko nagazi. Kreativni haos naše male Minje. Čudno, u tom haosu tačno zna gdje je igračka koju traži. Jednom sam negdje pročitala da kuća koja je sređena i ima djecu, nije srećna kuća niti su ta djeca srećna. Sudeći po mojoj, mi smo jedna mala ali srećna porodica. Gledam u telefon. Poruka sedam. Pa da, kako bi preživjeli ovu izolaciju bez interneta?
Uzimam džezvu, sipam vodu, palim ringlu. Sinoć je posljednji čas ostavio utisak na mene. Taka-san iz Japana, živi i radi u Hong Kongu već pet godina. Sve vrijeme dok je on tamo, njegova supruga i dvije kćerke su u Japanu. Nisu mogle poći sa njim. Godinu dana dva puta sedmično po 25 minuta učimo zajedno. Često spomene porodicu, ali nisam znala da su odvojeno. Vidjela sam mu oči. Bilo mi je to dovoljno da shvatim kako se osjeća. Pogled je tužan i prazan. Na engleskom ne može da izrazi svoje emocije. Proste riječi i rečenice, za ne tako prost život. Sve mi je objasnio jednom prostom rečenicom: To je život jednog prosječnog Japanca.
Voda je prokuvala. Uzimam dvije šolje, u jednu stavljam kesicu zelenog čaja, a u drugu kafu. Vrijeme je da ugrijem mlijeko. Uzimam drugu džezvu. Moj život nije toliko komplikovan kao kod njega, ali ipak ne mogu da budem ravnodušna. Nisam mogla da zaboravim naš razgovor, eto, ustala sam i odmah se njega sjetila. Kaže razgovara je sa kćerkama prije našeg časa. Misli da previše vremena provode koristeći društvene mreže. A kako tata na službenom putu da to ogranči? Pa tako kominicira sa njima! Kaže ne gledaju više u kameru kada pričaju sa njim. Naučile su da žive bez njega. Njihov život je škola i kuća i mama. Trebao je doći u martu kući. Korona, nema letova, ipak ostaje do ljeta... Nisam ni ja puno pričala. Saslušala sam, smatrala sam da mu je to potrebno. A i šta sam drugo mogla.
Podigla sam roletne, kiša pada. Pa da, kakvo vrijeme takve i emocije. 25 minuta smo pričali. O životu i vaspitanju. O majčinstvu i očinstvu. 25 minuta punih empatije. Kako biti dobar otac na petogodišnjem službenom putu? Šta ostaje kada pandemija prođe? Čekam utorak da se opet vidimo. Da popričamo ili da ga bar saslušam. Nema tu tješenja, to je život. Samo podrška i koji savjet. I duševno olakšanje razgovorom u doba korone.
Maja Mitrović, Bijeljina
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)