Priča #57: Milica Kaluđerović, Podgorica
Rađanje iz tišine
Većina nas „milenijalaca“ odrasla je slušajući priče svojih baka i djedova o ratu, nemaštini, porođajima u polju, pješačenju do škole po nekoliko kilometara u jednom pravcu... Kao djeci, te su nam priče ličile na bajke, bezbroj puta ponovljene. Međutim, tokom sazrijevanja nam je postalo primamljivo i značajno da zavirimo u taj prošli svijet i makar pokušamo da zamislimo mladost svojih najbližih; da razumijemo kako su te nama nestvarne okolnosti uticale na njihov život, stvorivši od njih osobe koje danas volimo i čiju krv sa ponosom nosimo.
Generacijama rođenim u eri tehnologije, jeftinih putovanja, instant rješenja i odgovora, dostupnosti školovanja i zabave svake vrste, teško je pojmiti da je svijet nekada izgledao drugačije, a kamoli da se sada može zaustaviti bez objašnjenja. Nezamislivo je da nije baš sve podrazumijevano i uvijek na dohvat ruke ili klika.
Pandemija virusa koja je na par mjeseci zamrznula svijet, uticala je na život svih nas. Buđenje se pretvorilo u strah, ljudi u brojke, dani u čekanje uputstava za život, a, do juče tako otvoren svijet, sveo se na naša (često zaboravljena) četiri zida.
Posle prvobitne zatečenosti i nevjerice, čovječanstvo je u kratkom vremenskom periodu prihvatilo surogat rješenja za gotovo svaki aspekt svoje svakodnevice - online školovanje, online posao, online večere sa prijateljima i partnerima, online zajednička sanjarenja o onome što ćemo raditi kada se sve vrati u normalu. Sve to, naravno, uz odlučnost da ćemo ubuduće znati kako da na pravi način vrednujemo ono što smo do sada uzimali zdravo za gotovo.
Međutim, neke se stvari ne daju zamijeniti. Život se ne dâ zamijeniti. Možda će nas to što smo nedeljama živjeli u jednoj sobi, cjepkajući dane na jutarnje i večernje video pozive sa voljenima i čekajući zvuk poruke da bismo vidjeli ko to brine kako se snalazimo daleko od svojih, podsjetiti da je ponekad put do nečijeg zagrljaja duži nego obično, ali da neke zagrljaje vrijedi čekati. Možda ćemo poželjeti da ponovo osjetimo kako ljudski dodir i pogled liječe dušu. Možda ćemo ovog puta naučiti da pažljivije gledamo i dublje volimo, umjesto da tražimo prečice do drugih srcâ.
Hoće li nam najrazličitiji plesni, muzički i kulinarski izazovi na društvenim mrežama, kojima smo, kao grupnom odbrambenom mehanizmu, pribjegavali da bismo zaboravili na nevolju koja nas je zadesila, pomoći da shvatimo da i u životu često odvraćamo pogled od onog najvažnijeg što se dešava oko nas? Hoće li nas naučiti da odvojimo ruke od tastatura i spustimo ih na tuđe rane, ne zaboravljajući da smo okruženi porodicama koje ni u redovnim okolnostima nemaju novca za brašno i toalet papir, djecom čiji roditelji nisu u mogućnosti da ih školuju, ljudima za koje je naša, čak i na zatvoreni prostor svedena svakodnevica - blagoslov, samo zato što imamo kome da se radujemo? Hoćemo li se sjetiti onih koji nas smatraju srećnima što ujutru možemo čuti cvrkut ptica i, makar samo kroz prozor, vidjeti boje u koje proljeće presvlači prirodu...
Čovjek posjeduje čudesnu moć da se u tišini iznova rađa. Onaj mikrokosmos u svakom od nas, rasut po stotinama tuđih srcâ, ne dopušta da do kraja zalutamo i izgubimo sebe i druge u sebi. Stvarnost se preosmišljava, život se polako vraća u svoje korito i mi ćemo se opet pronaći snagom ljubavi koja uvijek nađe put do svog izvora. Samo da ne zaboravimo da su i prostor i vrijeme zabluda sve dok dobrovoljno ne odaberemo da budemo usamljeni. Samo da se ne postidimo pred onima koji bi znali da budu zahvalni i cijene život koji im je dat više nego što ćemo možda mi kada sve ovo bude prošlost...
Ovo će sigurno biti vrijeme koje ćemo prepričavati svojoj djeci i unucima. Pitanje je samo - hoćemo li izrasti u ljude na koje će moći da budu ponosni?
Milica Kaluđerović, Podgorica
(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)