Priče iz izolacije: Danijel Mihić - Raspuštanje pčela

Raspuštanje pčela

Na početku molim da mi se oprosti što ću reći naizgled bezosjećajne riječi, ali ja sam prosto uživao u izolaciji, ne pamtim da mi je ikada bilo bolje u životu!

Imao sam tu vrstu sreće da sam mogao raditi posao od kuće, a sa dvoje sitne dječice vrijeme je ionako bilo relativno.

Posao mi je bio da dijelim učenicima petice, ovoga puta na daljinu, sa tim nedostatkom što sam primao preko hiljadu poruka sedmično, ali sa prednošću da me, pojedini od njih, nisu mogli gnjaviti u realnom prostoru i vremenu.

Početan kriterijum mi je bio: ko išta zna, a maltretira me - ima pet, ko ništa ne zna a ne maltretira me - ima pet, a četvorku ima onaj ko ništa ne zna, a maltretira me. Ko je trojku imao zaključenu iz vjeronauke, taj je već poznat policiji kao neovlašteni ili povlašteni diler. Ali ukinuo sam ocjene manje od petice kada sam primjetio da me posljednje sedmice škole gnjave za prosjek upravo oni kojih sam bio sit gledanja i slušanja, pa sam našao odgovarajući stih u Bibliji kako „Bog svima daje jednako Sunce i kišu i grešnima i pravednicima“, ionako se za sve zaključene petice još niko nije žalio ni od đaka ni od roditelja.

Što se realnosti spoljnog svijeta tiče, sa njim sam uvijek bio na „vi“, tako da me nije pogodila vanredna situacija. Naprotiv! Kao prekaljeni hipohondar, uvidio sam kada svi oko mene umiru od brige za svoje zdravlje, meni bude mnogo lakše, prosto uklopim se pa tako i prodišem...

Najvažnije od svega, nisam morao rano da ustajem, a to znači da nisam morao ni da liježem oko ponoći, što mi je prvi put nakon fakulteta ostavilo prostora da do tri ujutru mogu samo da sjedim i da „puštam“ misli, kao pčele na pašu. Bivši špajz, koji mi je poslužio za stalažu za knjige, postao je moja kabina za teleportaciju u razne epohe i ćoškove planete.

Prvo sam počeo sam „Riječnikom srpskog jezika“, jer riječi su strijele, što ih više imaš i što su misli naoštrenije, bolje ćeš se i brže snalaziti u svakom razgovoru. Ali Rječnik je bio tvrd orah... Ostao sam pri tome da pročitam po jednu stranicu dnevno, pa za pet godina ću ga detaljno preći.

Uhvatim se onda jednotomne „Enciklopedije srpskog naroda“ međutim ni tu mi slovo „A“ nije išlo najbolje, pomislio sam da nije do slova, možda bi bilo lakše da „A“ umetnu negdje u sredinu… Međutim, pošto imam problem sa neodustajanjem, krenem polako, pješice… Koliko su enciklopedije samo dosadne i tupe, svašta se nabaca po malo, nadrobi se hiljade suvih mrvica. Azbukovica, Agrobanka, Aeroplan… Pa onda neki Aleksandri, sve nesretnici, prvog lažno optužili za zavjeru pa prognali, ali taj je još i dobro prošao, drugog iskasapili što mu je žena lagala da je trudna, trećeg ubili jer je samo htio da svi budemo složna braća, ali onako kako je on to skontao da to treba… Svega se živ čovjek načita… Dovučem se nekako do „B“ ali se i tu entuzijazam dovede ubrzo u pitanje. Banke, banje, bolnice, Brankovići… Kod „V“ sam sasvim slučajno otkrio jedan odličan trik dok sam saginjao glavu i čupao kose čitajući spisak vlada Srbije u zadnjih dva i kusur vijeka osjetio sam miris kesica vanilin šećera koje su bila prosute ispod komode nad kojom čitam. To preporučujem svima, dakle tri neotpakovane kesice staviti ispod stola, pa kada glava klone da se malo osvježi mirisom. No sjetivši se da stižu slova „G“ i „D“ sa sve desetine i desetine pojmova „Gornji“ i „Donji“ i enciklopediju sam stavio na „stranicu dnevno“.

Ali ako sa prethodnom literaturom nisam imao baš uspjeha, sa De Agostinijevim „Atlasom – Svet na dlanu“ u 16 tomova sam se preporodio! Bilo je naravno i dugih, teških noći, sva ta ostrva u Tihom okeanu i na Karibima, onda kleta Afrika gdje su se velike sile oslanjale samo na svoje, lenjirom povučene granice interesa (Gambija je u stvari futrola za istoimenu rijeku, jer su Englezi od Francuza dobili onoliko zemlje oko rijeke koliko bi im dosezalo ispaljeno zrno iz puške, šta drugo da pričam, ko je pitao koje pleme i narod sa kime hoće ili neće da živi), ništa bolja ni Južna Amerika, te krcata, poplavljena i besciljna Indija… Od Evrope, Francuska mi se zgadila najviše, toliko dosadnih stranica, regija, departmana, jedino što mi se od svega svidjelo je Centralni planinski masiv, koje je stvoren nakon što je neki džinovski vulkan, prečnika deset kilometara (od Hiseta do više Saračice rupčaga) izbljuvao budući planinski teren, kao i priča o „Zvijeri iz Ževodana“, misterioznoj životinji koja je ličila na ogromnog vuka i koja je tokom druge polovine 18. vijeka iskomadala stotinjak ljudi.

Za Pariz sam već znao da je reklamno napuderisan samo centar, a da je šira teritorija više bliskoistočna nego evropska. Toliko ljudi se šokira kada ih na stanici, umjesto policajca iz „Alo-alo“ sa beretkom i peretkom dočeka išaran i oguljen peron sa sve braćom Arapima i Afrikancima, da zapadnu u stanje poznato kao „Pariski sindrom“. Od drugih gradova-sindroma postoje još i „Štokholmski“ kada čovjek zavoli onoga što ga maltretira, što je kod nas više normalno nego nenormalno, „Jerusalimski“ kada čovjek zglajza, pa umisli da je mesija, a sindrom analiziranja radi optuživanja žrtve i povlađivanje moronima, siledžijama i primitivcima sa velikom dozom samoponižavanja mogao bi se komotno nazvati „Banjalučki sindrom“.

Jermenija mi se dopala, to je stara biblijska zemlja, komadao je, strugao i gnječio ko je stigao, rendala se na tromeđi Rusije, Turske i Persije, ali iako su izgubili toliko teritorije u korist skorojevićkih sila, među kojima je i za njih i sveta planina Ararat, nisu potonuli u malodušnost, cinizam i samojedstvo nego su recimo pomenutu planinu, koju jasno vide sa svoje granice, stavili lijepo i na grb i u kolektivno sjećanje.

Na Araratu se, po biblijskom predanju, zaustavila Nojeva (b)arka. Nisam pametan ni učen čovjek da o tome pričam, ali meni se čini da se sveopšti Potop zaista desio, prvo, svi narodi svijeta imaju u mitologijama priču o ogromnoj poplavi, drugo, otkuda tolika zaleđena vodurina na polovima, treće, zašto je priobalno more najčešće relativno plitko stotine kilometara od obale a na dnu tih kontinentalnih šelfova uvijek se nalazi nafta i gas, kao i u svim zalivima svijeta, pa zato što je tu doskora bujao biljni i životinjski svijet pa ga je ogromna vodurina munjevito fosilizovala (zaboravimo priče o uginuću i utapanju u blato koje se nakon miliona godina skamenilo, postoje fosili meduze sasvim živahne i jedre, a zna se kada meduza krepa da ona izduva, a ova punačka je „uslikana“ u fosilu, dakle u pitanju je manje od sekunde) i na kraju kanjoni, kao poderotine na planeti stvorene neopisivim vodenim bujucama. Kažu i za kanjone „milioni godina“, rijeka „mic po mic“ usjecala, ali prijatelji, eno Himalaja, visoki 8.848 metara, a uzdižu se 5 centimetara godišnje. Dakle i da je ta brzina konstantna, Himalaji su nastali prije nešto manje od 180.000 godina. Pa kako su onda okolne rijeke koje se nalaze u dnu kanjona dubokih 7.000 metara zasjecale tlo milionima godina, nešto to gadno škripi!

Da i to kažem jasno, ja drugovi, u milione, a naročito milijarde godina ne vjerujem, vazdušastiji su mi od svake mitologije ili religije. A nauci je sve moguće, samo ako ima neopisivo mnogo vremena za neopisivo mnogo slučajnosti i slučajnih procesa. Ipak, toliko stvari je u prirodi povezano u složenim ekosistemima da je prosto u par godina morala postojati i pčela i cvijet, leptir koji živi jedan dan, u tom danu je morao imati leptira suprotnog pola, oni nisu imali luksuz da čekaju da se nečije, da prosti narod, spolovilo razvije milionima godina, taj dan ili ga imaš ili ga nemaš i prođe brzi voz! O skladnosti tijela sa kamerama, hvataljkama, rasporedima zuba, odnosom sile gravitacije i tijela, udaljenosti od Sunca, taman ni predaleko ni preblizu, previše je tu savršenih slučajnosti, toliki vjernik ipak nisam! Dok ne naprave aparat koji pouzdano mjeri milijarde godina, ništa im ne vjerujem, džaba im sve lakirane i masne enciklopedije koje priču o ljudima počinju sa vrećom kostiju i nazubljnih kamenja, pa nakon dva miliona godina svi podaci se odjednom – hop skrcaju u posljednjih desetak hiljada godina, naglo, kao prekambrijumska eksplozija!

Nego u „Atlasu“ je bilo još nekih zanimljivih priča, tako su neki domordci na Borneu, koji se sada naziva Kalimantan, imali običaj da idu u sječu glava, kao kod nas narod u selu u sječu šume, vjerujući da kada protivniku odsjeku glavu tada dobiju njegovu snagu (da li su dobijali njegovu i pamet nije zapisano, ali izgleda da ipak nisu). U dodiru sa zapadnom civilizacijom shvatili su da je to ipak glup sport (to je jedini pozitivan primjer kontakta domorodaca sa zapadnjacima u istoriji). Mada, desilo se nešto neočekivano, momci koji su odbijali da odsjeku bar nekome glavu ostajali su mahom neoženjeni, jer su ih žene smatrale slabićima „koji ni jednu pišljivu glavu joj nije mogao darivati“! Živa istina, provjerite!

Ja tako i svojim učenicima na početku svakog časa kažem – „Ništa mi ne vjerujte, otkud ja znam da li sam u pravu“ tako sam kao vjeroučitelj više nekako sumnjoučitelj, prosvjetni radnik ionako nije tu da daje odgovore nego da djecu motiviše da postavljaju pitanja.

Ah, da Kalimantan… Jedva sam taj naziv zapamtio. Jedan profesor crkvene arhitekture mi je objasnio da je naziv za potporni stub - kalkan i ja sam ga kao teško zapamtljivi pojam toliko često u sebi ponovio da mi je od cijelog nekadašnjeg znanja iz te oblasti samo još kalkan ostao da viri iz zemlje. Nije to prvi put da toliko znanja upijam pa prosipam, uzalud sam završio i srednju medicinsku školu, kakve sam tamo sve grozote morao znati a sada kao da tuđa glava o tome promišlja.

Uvidio sam i to, da sam kao pohlepni magarac iz priče, koji je mršav jer ne zna za koji plast sijena da se odluči, tako se ni ja ne mogu nigdje ustabiliti, svega gricnem po malo pa nikad ni gladan ni sit. Kao i svaki netalentovani čovjek, prokleto sam ambiciozan, ali između svaštojeda koji je u svemu diletant i univerzalnog Leonarda Da vinčija provalija je preširoka i preduboka.

Ja sam odmah znao da nikada neću moći postati ikakav stručnjak. Stručnjaci su dosadni ljudi, taj cijeli život gusli jedno te isto, cijedi suvu drenovinu, utjeruje mak na konac... I šta onda bude na kraju? Na kraju ga pobije neki teži slučaj stručnjaka od njega! Ja taj lom sebi neću da dozvolim! Znam svašta površno pa ako mi neko mišljenje i potkopa ne može da boli kao kada bi moj stav bio dublje utemeljen.

Sjećam se jednom, dok mi je mozak stenjao splazajući se na preko trideset strana nečijeg filozofskog opusa, da je taj nečovjek i prelivoda, pred kraj života potpuno promijenio mišljenje o svemu što je do tada mislio! Pa da čovjek poludi!

Zato istinski stručnjak čuva majčinski paranoično svoju teoriju, a svakome ko dođe sa jačim argumentima spreman mu je uvo odgristi. I onda naravno, nauka trpi!

Eto jednog slučaja, neki Alfred Vegener, istraživač, prvi je govorio da su kontinenti nastali cijepanjem jedni od drugih. Šta su ostali naučnici mogli drugo reći nego „Sada smo svi smo glupi a ti ispade jedini pametan!“ Tek trideset godina nakon Vegenerove smrti, dakle kada je većina uvrijeđenih stručnjaka već otišla u penziju, nauka je pristala da prizna da je Vegener u pravu. Dakle, da ste prije 70 godina naučnicima rekli da su kontineti bili nekada dio Pangee, proglasili bi vas idiotom. Zato ja nauci vjerujem ali naučnicima, zbog njihovog sujetnog straha da će se prosuti kao riža u društvu, vjerujem bar upola manje!

Ja sam inače na faksu imao prosjek 8, čak sam osmicom i diplomirao (da sam dobio sedmicu, broj ispita bi mi bio tačno djeljiv sa osam). Zanimljivo je to da sam osmica imao srazmjerno malo, ono što sam volio, dobijao sam devetku a što nisam, dobijao sam sedmicu. I završio sam osam mjeseci prije roka. Pošto sam volio samo istoriju (sa koje sam i pobjegao na teologiju, nešto poput izvraćenog Dositeja Obradovića) tako sam i te silne bujice podataka lako i brzo prolio.

O fakultetu bih imao mnogo toga da kažem, ali čekam da umru bar dekan i sekretar, jer se nižerangirani onda mogu vaditi na komandnu odgovornost pretpostavljenih i na skrušenu hrišćansku poslušnost.

Da bude i ovo jasno, ja sam prestao u dvadeset i osmoj godini, nakon par uzastupnih životnih šamara, koji u principu rijetko idu pojedinačno, da pravdam sopstveno beskičmenjaštvo hrišćanstvom, jer pazite, sve trpiš radi Boga, pa kada nagrabusiš đavo ti kriv! Gdje je čovjekova odgovornost?! Pa i da pogriješi, razumije se… Najgore se živ zakopati u vječitom strahu od svega i svačega, to je po meni najteži grijeh! Mi imamo nametnutu tu neku ropsku verziju hrišćanstva, pažljivu oderanu od početnog smisla da se hrabro svjedoči istina i naravno za nju i strada, a ne kao sada, ispalo je da je vrlina sklanjati se svakome… Izvinite, da su se Hristos i apostoli sklanjali od nevolja, hrišćanstvo ne bi prebacilo dalje od nekog jerusalimskog Lauša!

Aha, da, mitologije… Dakle, poput univerzalne sveopšte poplave, džinovi su takođe zastupljeni na svim dijelovima svijeta. Ako je prije sve bilo džinovsko i paprat i gusjenica od dva metra i vilin konjic metar preko leđa, krokodil kao dupli bus za Budžak, što onda ni čovjek ne bi bio džinovskog rasta? I u Bibliji piše da su prvi ljudi bili divovi, živjeli blizu 1.000 godina, Metuzalem mašala, nakitio 969 svjećica na rođendanskoj torti. Kako li je njima bilo za staž gadno, nije isto raditi 650 ili 670 godina i još tri vijeka biti u penziji.

Svugdje po svijetu vidimo neobjašnjivo velike megalitne spomenike, blokove od stotine pa i hiljade tona precizno isklesanih i spojenih tako savršeno da nije trebao nikakav vezivni materijal. Šta kažu mitologije – izgradili divovi! Šta kaže nauka – izgradili ljudi jedva, dugo i ko zna kako! Negdje skoro čitam da je Stounhendž građen preko 1.000 godina, da su rupe u koje su zabijali kamene stubove bušili rogovima od rogova jelena zavezanih za štap! Pa kako to zvuči, pretanko, kao opozicija! Ko gradi hram hiljadu godina, to je kao kada bi Sveti Savo i Sveti Simeon počeli graditi Hilandar, pa ga evo gradimo još dvjesto godina! Piramide, džinovske kugle, ogromni razbacani kameni blokovi, mnogo pitanja za banalno tumačenje istorije, o tome kako pobogu civilizacija isključivo napreduje, mada, teško je dati opštu ocjenu, jer neko napreduje a neko bogam i nazaduje…

A koliko su ljudi postali zli za hiljadu godina, kada su ovako pogani sa svega 70-80 godina u prosjeku! Vidimo Božiju logiku vremenskog trajanja čovjeka: prvo je čovjek stvoren za vječnost, ali se ispostavilo da bi vječno griješio pa ga je sveo na oko 1.000 godina, pa je vidio da je i to predugo, pa je poslije potopa došlo do kvarenja genskog materijala, te se čovjek sveo na manje od jednog vijeka ali džaba i opet stigne da se pokvari, koliko god kratko da živio…

Što se zmajeva (kao takođe univerzalnih motiva u svim mitologijama svijeta) tiče, samo da napravim malu digresiju. Ja sam kao i svaki roditelj sa prvim djetetom žestoko griješio, prije svega u odabiru knjiga. Sve to o dinosaurusima, gusarima, autima bilo je kratkog daha, dijete se obraduje da meni bude malo lakše i poslije knjigu i ne pogleda. Onda sam se sjetio svoje jedne bojažljive kolegice učiteljice, sestre po hipohondriji, kako se prenerazila kada je doživjela prvi put u svojoj karijeri da đaci trećeg razreda osnovne škole, u predstavi „Vuk i sedam jarića“, navijaju za vuka. Zaleđenog izraza lica, objašnjavala je taj neprestani, duboki i odmjereni huk iz mraka „Vuk, vuk, vuk“… Ta današnja djeca, to su djeca apokalipse, te ja lijepo nekada odlučim da dohakam prvencu tako što sam otišao u knjižaru da maksuz kupim najjeziviju knjigu što postoji.

Kopao sam dok je nisam našao, nešto toliko jezivo da sam ubijeđen da postoji ikakav odjel za zaštitu dječijih umova i da sve nije bespoštedna borba za zaradom, ta knjiga bi svakako bila zabranjena. Dok sam je listao, virkao sam kroz džemper kao kod komše Neše kada sam na rođendanu na ve-ha-es kaseti gledao „Istjerivača đavola“. U knjizi sve nešto zubato, repato, krilato, rogato, nigdje oka ni za lijeka… E, to ćeš majčin sine, mislim se, gledati, bolje trauma od knjige nego od ju tjuba… Kada sam djetetu kući počeo čitati redom: Akromantulu, otrovnog džinovskog pauka od pet metara, Kliberka - kombinacija majmuna i žabe, Blatokopa – čudovište u obliku balvana, Grindila – vodeni demon, samo bih čuo pored sebe isto pitanje: „Tata, a je li to ne postoji?“ a ja bih nehajno odgovorio da ne znam, jer otkud bi i znao. Eno ga, mjesecima knjigu nosi sa sobom i napravio je već desetak čudovišta od plastelina gledajući u tu knjigu. Kaže „za izložbu“…

Zašto ovo sve pričam… A da, pa zbog zmajeva!

Pomenuću samo neke: Nižekontinentalni opalooki, Kineski ognjeni, Velški zeleni, Hebridski crni, Mađarski šiljorepi, Norveški šiljkoleđi, Peruanski gujozubi, Rumunski dugorogi, Ukrajinski gvozdentrbušni, Švedski kratkonosi…

Dakle šta je pobrojanima slično, dug vrat, dug rep, krila iz mesnatog trupa, oble četiri noge, pa na koga svi ti zmajevi neodoljivo liče? Pa liče na dinosauruse, naravno!

Kako su Kinezi, Norvežani, Peruanci, Rumuni znali za dinousarolika stvorenja prije 3-4 hiljade godina? Pa tako što su čuli za njih po predanju od svojih praprapraprapredaka koji su živjeli sa dinosaurusima, jasno!

Ljudi su bili divovi u divovskom svijetu, svijet je bio divovski jer je iznad Zemlje postojao vodeni omotač, bio je veći pritisak i vazduh bio bogatiji kiseonikom, štetnog zračenja Sunca nije bilo, klima ujednačena pa i na današnjim polovima nalazimo fosile tropskih školjki, onda puca vodeni omotač uslijed udara komete koji zabija duboko u tlo i fosilizuje 99,9% svega na svijetu što je raslo u mjestu ili se micalo. Kontinetni pucaju brzo, munjevito se stvaraju kanjoni, voda se kasnije povlači na polove, prekrivajući i Antartik koji je takođe nekada bio naseljen te i na njemu ima fosilnih goriva, nafte i gasa zarobljeniog naglim sabijanjem vodenog plafona duboko u zemlju (sjetimo se da se Kelti, prastari stanovnici Evrope, Asteriks i Obeliks plaše pada neba na glavu). I onda tek počinju padati kiše i nastaje duga.

A to je već priča druga…

Danijel Mihić, Banjaluka

(autor je najavio i mogućnost nastavka priče...)