Iako neke vrste ptica znaju da pjevaju odmah po rođenju, neke uče to da rade kao što i ljudi uče da govore, a među ovim vrstama je moguće postojanje regionalnih dijalekata, piše AP.
Kao što i ljudima poznavanje lokalnog jezika omogućava da se bolje uklope u neku sredinu, tako i pticama poznavanje lokalnog dijalekta obezbjeđuje korist u okviru datog područja i povećava šanse za parenje. Isto tako, kao što i dijalekti u ljudskom jeziku mogu ponekad da nestanu usljed procesa globalizacije, tako i dijalekti među pticama mogu da se promijene ili nestanu usljed rasta gradova.
Vijekovima je pjesma ptica inspirisala pjesnike i kompozitore, ali sve do pedesetih godina prošlog vijeka naučnici nisu obraćali pažnju na dijalekte među pticama.
Jedan od pionira u ovoj oblasti istraživanja bio je američki bihevioralni naučnik britanskog porijekla Piter Marler koji je primijetio da se poj ptica u okviru iste vrste razlikuje od mjesta do mjesta.
U dekadama koje su uslijedile naučnici su počeli da vrše eksperimente u kojima su ptice odmah po rođenju stavljali u izolacione komore kako bi utvrdili da li će biti u stanju da pjevaju.
U ovim ekspertimentima je otkriveno da neke ptice znaju da pjevaju sa rođenjem, dok neke ne znaju da pjevaju dok ne nauče, a one su poznate kao „prave ptice pjevačice“.
Kada ptice uče da pjevaju, neke među njima ponekad naprave greške, koje nakon toga ponavljaju i druge ptice i tako se razvija lokalni dijalekt.
Dijalekti mogu da nastanu i kada se ptice prilagođavaju svom okruženju. One ptice koje se bolje čuju imaju veće šanse za parenje, što znači da će se njihova pjesma prenositi sa generacije na generaciju.
Kod nekih ptica dijekti se mijenjaju brzo, čak i u okviru sezone parenja, dok kod nekih ostaju nepromijenjeni decenijama.