Probala je 150 alternativnih metoda!
Vijest o smrti Isidore Bjelice potresla je sve.
Poznata spisateljica preminula je u 52. godini nakon duge borbe sa kancerom jajnika.
Ona je u nekoliko navrata otvoreno govorila o svojoj borbi i isticala da je isprobala sve alternativne metode liječenja, ali i da je podsvijest najveći neprijatelj.
"Ovo nikada nisam rekla javno: najteža tačka u mojoj bolesti i liječenju bio je konzilijum ljekara! Oni ti objasne da si gotov! Da ljudi od kancera najčešće umiru! Moja statistika je 20 odsto preživljavanja. Oni su mi programirali podsvijest, sa kojom se i sad borim", govorila je.
Isidora je u jednom od intervjua govorila i da ovu bolest treba napasti sa više strana, jer ne postoji čaroban lijek.
"Lijeka za rak nema, ali neki ljudi se spasu. Ljekari su mi na početku rekli da imam hormonalni poremećaj. Tako sam došla do najsmrtonosnije IIIB faze kancera jajnika. Počela sam da tragam za lijekom shvativši da ne postoji jedan čaroban, već da se bolest mora udariti sa pet strana! Tragaš za biljakama, travkama koje će smanjiti užas u tijelu, a istovremeno i za uzrokom bolesti! Govore: 'Ovaj se izliječio hemioterapijom, ovaj sirovom hranom, marihuanom'. Nije baš tako - oni su izliječeni jer su otkrili uzrok bolesti u svojoj podsvijesti i reprogramirali negativne stvari u njoj. Jer ko ne razumije da sami sebi proizvodimo bolest, može da proba sve isto što i ostali, ali neće funkcionisati".
"Tri hemioterapije su me liječile, ostale su bile preventiva. Ljekar, zbog koga sam odbila terapiju, bio je nadmen, negativan i za mene loš. Našla sam doktorku sa timom koji me razumije. Užasno sam podnijela prvu terapiju. Bilo je jezivo. Mislila sam da neću izdržati. Onda je moj bunt stupio na snagu i rekla sam: Aj‘ da vidim šta mogu da uradim kako bi sve bilo podnošljivije. Šta postoji u svijetu, koja je karika koja ne funkcioniše između klasične i integrativne medicine da se taj užas olakša", opisivala je Bjelica.
Isidora je rak nazivala bolešću za koju smo sami odgovorni.
"Rak je nešto što smo sami sebi uradili. Sami ćemo ga i izliječiti. Sebe limitiramo, postavljamo modele. Sam si odgvoran za sve. Kad to shvatiš, bolest postaje nešto pozitivno što ti mijenja život. Ja sam imala normalan, fin život, ali u mojoj glavi to je bila tuga, plakanje, katasrofa!"
Iako je u toku borbe izgubila kilograme, za to nije marila i trudila se da ostane vedrog duha, nasmijana i spokojna najviše zbog svoje djece i supruga koji su sa njom prolazili najteže životne trenutke.