Radko Polič preminuo je u 81. godini, a u velikoj životnoj ispovijesti za MONDO govorio je o tome kako je u posljednjih sedam godina umirao čak četiri puta.
Glumac Radko Polič Rac, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih glumaca, preminuo je u 81. godini. Poslednjih godina života bio je lošeg zdravstvenog stanja, a u ekskluzivnom intervjuu za MONDO, u novembru prošle godine, rekao je da je čak četiri puta umro.
"Ja sam 24 sata na kiseoniku, a to još i ne bi bio problem, nego ja moram na svakih šest sati da se inhaliram da bih na taj način unio lијek kako bi mi pluća uopšte radila. Što se srca tiče, sad je to ok. Imam osam stentova, pa sam po tome rekorder u Sloveniji. A što se pluća tiče, ja sam bio stravičan pušač. Znao sam da popušim po 4-5 paklica dnevno. Pa, ja samo jednu paklicu popušim dok popijem kafu. Tako da pored srca i pluća nakupilo se tu još nekih stvari i tako sam ja u zadnjih sedam godina čak četiri puta umro. Jedva su me spasli", rekao je glumac u intervjuu.
"Najteže je bilo prije dvije godine. Tad sam živio u stanu u prizemlju. Kad sam ustao jedno jutro, nestalo mi je vazduha, pa sam posljednjom snagom otvorio prozor, zgrabio telefon i probao da nazovem hitnu. Ali nisam mogao, nego sam umro. Neka moja komšinica iznad mene me je nekako čula, pa se spustila iz stana i našla me kako visim iznad prozora. Ona je onda nazvala hitnu, pa su me ubacili nazad u stan, gdje su onda pokušali da me reanimiraju. Pošto to nisu uspjeli, odvezli su me u Urgentni, gdje su me vratili u život. Od tada imam stravične probleme, pluća su mi otišla u ku*ac totalno. Dugo sam bio u Kliničkom centru u Ljubljani i nikako to nisu uspjeli da poprave, pa sam morao na kiseonik. I na sve to, poslije jedno mjesec i po dana, imao sam opet zastoj i tada su me jedva spasli. E, od tada moram da se inhaliram na svakih šest sati."
"Jedino što se sjećam da je uvijek bilo kada sam umirao da sam pomislio: 'Ao, majko, odoh ja'. I drama. Kada su me vratili u život, bilo je kao da sam se ponovo rodio. Ništa ti nije jasno. Pola sata dolaziš sebi i to je kao novo rođenje. Gledaš ljude oko sebe, nemaš pojma zašto svјetlo, zašto tama, zašto se nešto pomјera, šta to pričaju. E, onda polako vremenom shvatiš da si se ponovo rodio. Baš kao dijete. Sad znam kako je to kad se rodiš. Stravično ti smeta svjetlo kada se to desi. Boli. I nemaš pojma šta se dešava oko tebe. Ne možeš da se sjetiš ko si, gdje si. Ništa ti nije jasno. Treba ti dva tri sata da sastaviš sliku: 'Aha, ja sam Radko, tu sam u bolnici'."
"Svaki sljedeći put kad umireš, sve se ponavljalo isto. Nema veze što si već jednom umro, što imaš neko pređašnje iskustvo. Potpuno jednaka iskustva. Posljednji put su me spasavali baš dugo. Umro sam negde između 5 i 6 ujutru i onda su me spasavali cijeli dan. Bilo je vrlo teško. Mislili su da ću imati oštećenja na mozgu. Drugi ili treći dan su sa mnom razgovarali kao sa djetetom. Iako sam im rekao da znam ko sam i gdje sam, objasnili su mi da moraju polako sa mnom, jer su se bojali da imam oštećenje mozga, pošto sam dugo bio na onoj strani. Ali, eto, mozak radi, iako je tijelo otišlo u ku*ac", ispričao je tada glumac.
Na pitanje ima li istine u tome da čovjeku kada umire cijeli život prođe pred očima, Polič je rekao:
"Ne, ne. Umreš u sekundi. Možda se to dešava kad neko umire minut, dva ili tri. Meni se baš ugasilo sve. Odjednom nestaje zvuk. Kao da ga blenduješ. Blenduješ zvuk, blenduješ svjetlo. Sve polako nestaje i mrak. U toj sekundi ti prođe: 'Gotovo je, adio, ćao'".
Kada je trebalo da ide na operaciju, gdje su postojale velike šanse da umre na operacionom stolu, Polič je riješio da pozove braću i sinove i da im kaže svoje posljednje želje.
"Sjedio sam na krevetu, gledao u zalazak sunca, a kod sebe sam imao papire koje je trebalo da potpišem da pristajem na operaciju. Bila je to velika operacija. Sјedio sam onako jadan na krevetu i onda sam, prije nego što sam to potpisao, pozvao braću i sinove. Rekao sam im: 'Ja sutra odlazim na operaciju, hajde da se pozdravimo. Volim vas. Ako se ne vratim, nemojte da pravite probleme, već me zapalite i bacite u more'. Kad sam završio s drugim sinom razgovor, u moju sobu je ušao doktor koji me je sutradan i operisao. On mi je rekao da će me on spasiti stentovima. Ja sam prvi put čuo za to, pa sam tražio da mi objasni o čemu se radi. Ali razlog zašto sam se odlučio je kada mi je rekao: 'Znaš šta, kad bi ti bio moj ćale, ja bih te spasavao na ovaj način'. Rukovali smo se, i sutra sam u 9 bio na operacionom stolu", ispričao je Polič u novembru 2012. godine.
Kako je rekao tada, posebno je imao želju da mu, ako umre, Oliver Dragojević otpjeva "Dunju".
Bio je aktivan sve do posljednjeg dana. Izdao je i svoju autobigrafsku knjigu, snimao je nešto i za TV, ali sve je bilo otežano zbog lošeg zdravstvenog stanja.
Radko Polič rođen je 18. avgusta 1942. godine u Črnomelju u Sloveniji. Bio je jedan od najznačajnijih glumaca kako u Sloveniji, tako i na prostoru bivše Jugoslavije. Ostavio je neizbrisiv trag u pozorištu u Sloveniji, a jedna od najznačajnijih uloga po kojima će ostati upamćen je uloga kapetana Ditriha iz "Balkan ekspresa".
(MONDO)