Zašto je „Cinema Paradiso“ Đuzepea Tornatorea ako ne već jedan od najvećih, a ono od najtoplijih filmova ikad snimljenih?
Između ostalog što ga krasi, kao i nebrojena druga remek-djela muzika Enija Morikonea, najvećeg kompozitora za filmove ili filmskog kompozitora. Potpuno je svejedno kako ćete to krstiti, zaključak je neoboriv i potvrđen kroz svjedočenja u novom, dokumentarnom filmu, upravo Tornatorea. A ta svjedočenja dolaze od ljudi koji čine svaku ozbiljnu „Who's Who?“ listu kada je film u pitanju. Preciznije bi bilo reći od svih koji nešto znače u umjetnosti, jer u ovom dvoipočasovnom filmu pred očima nam prolaze ne samo jedan Džon Vilijams, Hans Cimer ili Kvinsi Džons, Bernardo Bertoluči ili Kventin Tarantino, koje nekako i očekujete, već i izvjesni Brus Springstin ili Džejms Hetfild. I svi odreda kazuju o genijalnosti glavnog aktera filma – velikog Učitelja.
I Učitelj je nekad išao u školu i u toj školi budućih giganata dijelio klupu sa jednim Serđom Leoneom, a opšte mjesto je kako je jedan u početku prezreni podžanr, špageti-vestern, bio prekretnica u karijeri klasično obrazovanog Morikonea. O tome, naravno, postoji trag i u ovom filmu, od strane najpozvanijeg, nakon Leonea, Klinta. Bitan je to momenat jer je to radikalan iskorak u Morikeonovoj muzičkoj viziji koja se dotad teško mirila sa odstupanjem od kompleksnih formi koje je upijao od strane njegovih pravovjernih profesora na konzervatorijumu. Trebalo je vremena da svoju genijalnost primjeni na ono što je dotad smatrao jeftinijom, komercijalnom varijantom umjetnosti kojoj je posvetio cijeli svoj život. I tu se najbolje pokazalo koliko je božanski dodir u stanju da svemu, ali bukvalno svemu, udahne posebnost.
Bez obzira na gorepomenute velikane koji ne mogu dovoljno da nahvale Morikoneov doprinos umjetnosti, moguće najinteresantniji dijelovi su oni u kojima Il Maestro sam objašnjava nastanak neke od besmrtnih filmskih tema. Fascinira sa koliko detalja i puno gestikulacije objašnjava nešto gotovo neobjašnjivo. Iako su ti dijelovi snimani u njegovom poznijem životnom dobu, Enio u tančine objašnjava kako je ingenioznim zahvatima izvršio pravu revoluciju u dotadašnjem poimanju i kreiranju filmske muzike. Bilo da je u pitanju upotreba pisaće mašine i ko zna koliko gedžeta čiji se zvukovi savršeno uklapaju u ostatak zvučne slike. Zvuči toliko prirodno, ali se toga trebalo „samo“ sjetiti. Poput onomatopeje kojota u „Dobar, loš i zao“.
Jasno, daleko je to od tek samo inžinjeringa zvuka, naročito kad tonske tehnike nisu bile razvijene kao danas. Još više od toga u pitanju je veličanstveni dekor u koji je Enio oblačio filmove koje je, ne tek jednom, nadmašivao svojom muzikom. „Misija“ je jedan od takvih primjera, što smo znali i dosad, ali tek u tumačenju samog autora spoznajemo koliko je kompleksan bio njegov pristup. Makar i pored njegovog slikovitog pojašnjenja ostaje nejasno kako su se ti zvuci porodili u njegovoj glavi, jednom kada bi ga pohodila muza. To je ona zona koju, vjerovatno, ni on sam ne bi znao da objasni, a koja je nastala u direktnoj komunikaciji sa Stvoriteljem.
Zaista, teško se oteti utisku dok otvorenih usta gledate film „Ennio“ i slušate grandiozne, ali i najsuptilnije teme koje nam je poklonio Morikone, da to običnom smrtniku nikako nije moglo biti tek tako poklonjeno. Da je u pitanju produžena ruka Božija, ona koja je tu muziku, kroz Maestrovu glavu i prste spustila na notni papir.
Tornatore je možda mogao da to sažme i u kraći okvir, a opet ko zna, možda i nema okvira u kojem bi mogao da se jedan opus takvog obima i kvaliteta ukalupi, a da se pritom ne ogriješi o neku od dimenzija kojima je isti obilovao. Kako god, iz svakog kadra izbija ogromna ljubav, ne samo strahopoštovanje prema nekom ko se rodi tek jednom u istoriji umjetnosti. Morikoneu je to mjesto pripadalo i za života, makar i nije bilo vrednovano onako je zasluživalo. Pritom se misli na famozne „Oskare“ koji su ga zaobilazili, da bi ta nepravda bila ispravljena tek nakon 5 nominacija, sa dva kipića u posljednoj deceniji, za životno djelo, 2007. te „The Hateful Eight“, 2016.
Na kraju, posebno je zadovoljstvo što „Ennio“ nije tek još jedan od onih predvidivih anglo-saksonskih biopica, to je iznad svega posveta i rad ljubavi Tornatorea i brojnih italijanskih autora i izvođača, savremenika njihovom genijalnom zemljaku. Posebnu aromu mu daje dio o mladom Morikoneu kad u nevinim danima italijanske kinematografije i televizije njegov talent počinje da sija punim sjajem. Da bi potom, u nastavku, cijeli svijet imao priliku,i sreću, da ga obasja, da ga oplemeni ono što je ovaj čovjek malen rastom, ali nepojamno velik djelom uspio da nam ostavi.