Naučnici tvrde da je moguće da su životinje u panici istovremeno pobjegle pred nevidljivom opasnošću prije 80 miliona godina, dok skeptici upozoravaju da tragovi možda pripadaju različitim trenucima.
Dvojica rekreativnih penjača u centralnoj Italiji nisu tog vikenda tražila ništa više od dobre rute, čvrstog oslonca i još jedne male pobjede nad gravitacijom. Sunce je pržilo krečnjačku stijenu, prašina je lebdjela u toplom vazduhu, a dolina ispod njih bila je ispunjena kasnoletenjom bukom.
Dok je stajao na uskoj izbočini, jedan od njih je primijetio neobičan obrazac pod prstima. Nije bila pukotina. Niti tamnija žila u kamenu. Više je ličilo na... otiske. Puno otisaka, a svi su vodili u istom smjeru. Doviknuo je partneru, pola u šali, pola uznemiren.
Ono što su u prvi mah smatrali čudnom igrom prirode ispostavilo se kao nešto daleko neverovjatnije da su u pitanju mogući fosilizovani tragovi stampeda morskih kornjača starih oko 80 miliona godina, zauvijek "zamrznuti" u steni iznad današnjih maslinjaka.
Za samo nekoliko sedmica, nekada mirna litica bila je preplavljena naučnicima, lovcima na fosile i televizijskim ekipama. I tada je počela prava rasprava.
Kako je tiha litica postala praistorijski autoput
Otkriće je počelo onako kako često počinju velika naučna otkrića, zahvaljujući običnim ljudima koji su primijetili nešto neobično.
Penjači, mještani iz oblasti Marke, godinama su se peli tom rutom. Tog dana, međutim, svjetlost je pala pod savršenim uglom i otkrila desetine ovalnih udubljenja raspoređenih u haotične, preklapajuće linije.
Fotografisali su ih mobilnim telefonima, našalili se o "saobraćajnom špicu dinosaurusa" i objavili slike u lokalnoj penjačkoj grupi.
Već nekoliko sati kasnije, javio im se profesor geologije, a poruka je bila napisana velikim slovima. Sedmicu dana kasnije, paleontolog iz Rima već se penjao istom stijenom, sa skenerom u ruci, dok mu je oprema zveckala o drevni kamen.
Litica je prestala da bude samo litica i postala je dokaz.
Tragovi koji ne djeluju slučajno
Detaljna ispitivanja pokazala su da otisci nisu nasumični. U pitanju su ponavljajući oblici dugi između 30 i 60 centimetara, sa plitkim brazdama koje podsjećaju na pokrete peraja. Tragovi se ukrštaju i prepliću preko nekadašnjeg morskog dna, koje je danas gotovo vertikalno zbog miliona godina tektonskih pomjeranja.
Sloj stijene potiče iz perioda kasne krede, prije oko 80 miliona godina, kada je taj dio današnje Italije bio plitko, toplo more, prepuno života. Neki tragovi idu pravolinijski, gotovo uredno. Drugi se preklapaju u potpunom haosu, kao da se velika masa životinja kretala ka nečemu nevidljivom.
Jedan istraživač uporedio je obrazac sa redom na aerodromskoj kontroli neposredno nakon objave da je let odložen. U tom trenutku, riječ "stampedo" više nije zvučala smiješno već prilično tačno.
Geolozi i paleontolozi brzo su došli na liticu kako bi rekonstruisali scenu.
Preovlađujuća hipoteza glasi: iznenadni poremećaj na morskom dnu, možda klizište, nagla promjena kiseonika ili predator natjerao je grupu morskih kornjača da istovremeno pobjegne.
Njihova peraja su ostavila tragove u mekom sedimentu, koji je ubrzo prekrio novi sloj, "zamrzavajući" te pokrete u kamenu. Fosili morskih kornjača su rijetki, a koordinisano kretanje više jedinki gotovo nepoznato.
Otisci, dugi 30-60 cm sa tragovima peraja, bili su složeni i preklapali se, što je stvorilo utisak stampeda. Kada je otkriće dospjelo u medije, rasprava je buknula: neki naučnici tvrde da pokazuje društveno ponašanje i koordinisanu reakciju na opasnost, dok drugi upozoravaju da su tragovi mogli nastati u različitim trenucima ili da ih nisu napravile kornjače.
Fosilni lovci, muzeji i lokalna zajednica brzo su ušli u borbu za pristup i tumačenje. Italijanske vlasti uvele su privremena ograničenja penjanja na najkritičnijim rutama.
Naučnici su tretirali liticu kao mjesto zločina: lasersko skeniranje, dronovi, 3D modeli i precizna analiza svakog traga pomogli su da se rekonstruiše brzina i pravac kretanja životinja. Iako detalji i dalje izazivaju debate, da li je riječ o pravom stampedu ili preklapanju tragova, otkriće već je povezalo penjače, istraživače i lokalnu zajednicu u zajedničku diskusiju o tome šta je dokaz i kako tumačimo prošlost.
Zaključak je jasan: instinkt za bijeg kod životinja, uplašenih iznenadnom opasnošću, ostaje nepromijenjen već 80 miliona godina, a tragovi u kamenu omogućavaju da taj trenutak doživimo i danas.
(M.A./EUpravo zato/faculty.world)