Stručnjakinja objašnjava zašto dete ne želi da ide u vrtić i šta tada da radite - mnogo toga zavisi od ponašanja roditelja, ističe.
Kako bismo razumjeli otpor koji se kod djeteta može javiti prilikom odlaska u vrtić potrebno je najprije da promislimo kakav je naš uticaj na takvu mališanovu reakciju. Djeca predškolskog uzrasta intenzivnije reaguju na osjećanja nego na riječi, savjete, prizore i činjenice. Takođe je poznato da u nedostatku autentične i naučene reakcije posmatraju reakciju roditelja kao pomoćni alat u procjeni.
Zato nije nevažno kakav je naš osjećaj u odnosu na djetetov polazak u vrtić, kakav narativ u vezi sa tim sprovodimo kod kuće, u razgovoru sa prijateljima i poznanicima, kao i na koji način sa djetetom vršimo pripremu. Dijete će na prvom mjestu osjetiti našu uznemirenost i strahove vezano za ovo iskustvo, a ako iz nekog razgovora još načuje kako nam se "srce cijepa kada pomislimo da ga ostavljamo..." to će samo učvrstiti intuitivni osjećaj da ide u nebezbjedno. Zato je važno kada sa djetetom razgovaramo o polasku u vrtić da ne polazimo od pretpostavke da je to strah koji treba da odstranimo, već da polazna osnova bude vezivanje uzbudljivih, prijatnih stimulansa sa ovo iskustvo.
Vrtić je prostor za sticanje socijalnih vještina
Kao odrasli poznajemo čitav spektar anksioznih stanja i osjećanja koja vezujemo za strah od nepoznatog - selidbe, promjena posla, promjena partnera, polaganje vožnje, ljekarski pregledi... i iako znamo na racionalnom nivou da su to neizostavni koraci ka postizanju uspjeha i osjećanja zadovoljstva, strah od izlaganja nepoznatom često umije da nas usporava na tom putu. Kod djece stvari ipak funkcionišu jednostavnije.
Vrtić je prostor koji djetetu pruža nezamjenjivu priliku za razvoj socijalnih vještina kroz vršnjačku interakciju, a uz stručno vođenje aktivnosti od strane vaspitača, medicinskih sestara, pedagoga i drugog osoblja.
"Kao pedagog radila sam u tri beogradska vrtića, ali i u domovima za djecu bez roditeljskog staranja, domovima za djecu sa teškoćama u razvoju i centrima za djecu u izbjeglištvu. Pored toga sam 12 godina posvetila poslu dadilje što je bilo najljepše zanimanje do pokretanja sopstvenog posla u oblasti pedagogije. Pomenuto iskustvo mi je pomoglo da uočim kako djeca komuniciraju svoje potrebe i kako se bore za sebe. Svako dijete, bez obzira na uzrast, pol, interesovanja, sposobnosti, talente i temperament ima supermoć da se svojom autentičnošću izbori za ljubav i adekvatan tretman. Komponenta koju vrtićko vaspitanje dopunjuje spram kućnog jeste učenje da sačeka red, da se strpi, obradi proživljenu frustraciju i zauzme se za svoj položaj u grupi", poručuje master obrazovnih politika Ana Barbara Kovačević.
Priroda djeteta je da istražuje i otkriva
Važno je da se roditelji podsjete toga da je priroda djeteta da istražuje, pita, otkriva, pronalazi svoje puteve i načine da se izrazi u svijetu punom iznenađenja i čarolije. Zato će djetetu sigurno biti zanimljivo da čuje šta ste vi voljeli da radite u vrtiću, koju ste anegdotu upamtili, sa kime se možda danas družite ili koje drugarstvo najvjerodostojnije pamtite... a da biste takvu priču podijelili sa djetetom, dovoljno je da otvorite srce.
Mnogo puta na prijemu djeteta u vrtić, naročito tokom adaptacije, prisustvujemo srceparajućim rastancima roditelja i djece. Nekada ponesu omiljenu igračku da bi ih podsjećala na sigurnost koju osjećaju dok se sa njom igraju kod kuće ili u nekom drugom dobro poznatom okruženju. Nekada roditelji kažu šta će da im kupe ili šta će da rade kada dođu po njih. Nekada samo kažu: "Znaš da dođem svaki put, ne brini, igraj se sa drugom decom i brzo će proći vrijeme". Na taj način mi kao odrasli šaljemo poruku da ćemo doći da ih "spasemo" muke kada prođe to vrijeme. Ta djeca nerijetko tokom dana plaču i aktivno čekaju samo da mama ili tata dođu i ne osjećaju kapacitet za učešćem u sadržajima i igrovnim aktivnostima koje vrtić nudi.
Kao zamjenu tome, mogli bismo da ponudimo djetetu priču na putu do vrtića o tome kako ćemo mi provesti dan i pitanjima kakvog bi druga/drugaricu voljeli da upoznaju, koga bi voljeli da sretnu, šta bi voljeli da nauče, čega da se igraju... možemo da ih pitamo šta ih u vrtiću raduje, uzbuđuje, plaši, ljuti, nervira, šta im je dosadno pa jedva čekaju da prođe. Kako im se dopada sam vrtić, igračke, prostorije, hrana, krevetići... Samo bez učitavanja, nagađanja i sugestivnih pitanja iz kojih djeca mogu da krenu da tragaju za nelagodom i tamo gdje je nema. Želimo da relaksiramo dnevne događaje.
Takođe, važno je naglasimo da smo ponosni na dijete i da pohvalimo što je samostalno iznijelo dan, prevazišlo sve izazove, moguće konflikte i nerazumjevanja od strane drugara ili osoblja, kako se snašlo u pojedinim situacijama, šta je naučilo, napravilo, zapamtilo. Lijepo bi bilo da dijete oseti da roditelj jedva čeka da čuje šta je stalo u taj dan.
Kako bi dijete bilo redovno u vrtiću, potrebna je i rutina
Poznata rutina kao pandan separacionoj anksioznosti i strahu od nepoznatog. Gledajte da u vrtić stižete u približno slično vrijeme, kao i da po dijete dolazite u slično vrijeme. Budite dosledni u svojim reakcijama i postupcima, nastojte da uvek pružite ohrabrenje i razumjevanje, ali bez osjećanja pokolebljivljosti i podilaženju dječijoj želji da pomjeri granicu i predloži da "danas ne ide u vrtić" ili "nikada više neće u vrtić". To je dječja odgovornost i prostor u kome dijete aktivno raste na jedan novi i drugačiji način.
Možete li da zamislite dijete koje posmatra i doživljava iskustvo vatrometa na nebu? To je senzacija za mnoga čula i potpuno nepredvidiva čarolija. Boje koje se smjenjuju u različitim oblicima i formama, zvukovi koji ih prate i dodaju dinamiku, razlivanje šara nebom u nesagledivim dubinama, širinama i srazmjerama, blizu očiju, a daleko od opipljivog polja, faktor iznenađenja po pitanju početka, dužine trajanja, kraja... dok nas jednog dana ne pitaju "šta je to?", mi ne kažemo "vatromet" i time uprostimo čaroliju.
"Vrtić može da bude vatromet ili samo 'vrtić'. Kako to ne bi djetetu bilo mjesto na kome ga ostavljate i odlazite da biste ga pokupili kada muke prođu, pokušajte da o vrtiću više slušate od deteta kroz odgovore na inspirativna pitanja nego što sugerišete. A prije samog polaska u vrtić, bilo bi lijepo da zajedno prošetate par puta, da razgledate dvorište i unutrašnjost, da zajedno izmaštate šta sve zabavno može tu da se radi i da zajedno sa djetetom evocirate neke od vaših uspomena na ovaj, složićete se, nezaboravan i ipak bezbrižan period života", poručuje Ana Barbara Kovačević.
(stetoskop.info/Yumama)