Vrijedi upoznati se s njegovom pričom...
Ovo je priča o Englezu koji obožava crno-bijele boje. Pravom engleskom navijaču, jednom od onih iz osamdesetih. Navijaču Nots Kauntija i Partizana, spomenutom u knjizi "Grobar" Džejmsa Mura. On je Toni Perkins, a njegova priča nije baš uobičajena.
Toni će uskoro postati vlasnik paba "Partizan Tavern", u centru Notingema, grada čuvenog po Brajanu Klafu i "šumarima" Notingem Foresta koji su dva puta osvajali Kup šampiona.
Iako je ovaj grad još od 1963. godine pobratimljen sa Ljubljanom, i crno-bijeli dio Beograda će dobiti svoje parče u Notingemu.
U ulici Manvers bi uskoro trebalo da osvane takozvana "mikro pivara" sa imenom velikana iz Humske. Perkins, koji ima 54 godine, u februaru je ostao bez posla, a kao veliki navijač Partizana, želi da njegovo ime iskoristi i za ime paba.
Ipak, Perkins je navijač Nots Kauntija, najstarijeg profesionalnog kluba na svijetu, takođe tima koji ima crno-bele dresove, a "Partizan Tavern" bi trebalo da se otvori do marta naredne godine.
Ali kako je Toni zavolio Partizan? Prošle sezone je bio na "vječitom" derbiju, a beogradske crno-bijele je pratio i prethodnih decenija na evropskim utakmicama...
Prenosimo vam u cjelosti njegov blog sa nedavnog dolaska u Srbiju i Beograd.
"Zdravo, ja sam Toni i navijač sam Nots Kauntija i Partizana. Crno-bijeli su me zainteresovali 1990. godine u Rijeci. Mali broj ljudi to zna, ali Nots i Partizan su se susreli na terenu. Taj podatak se čak ne može pronaći ni u istorijama ova dva kluba. Bila je to utakmica omladinskih timova na turniru Kvarnerske rivijere. Partizan i Nots su igrali u polufinalu, a engleski klub je pobijedio poslije izvođenja jedanaesteraca.
Sljedeća Partizanova utakmica koju sam posjetio nije bila daleko od mene, protiv Midlzbroa u Kupu UEFA. Otputovao sam i sreo se sa prijateljem iz Srbije. Posjetili smo sve stadione sjeveroistoka Engleske prije utakmice Partizana uveče. Tada sam, takođe, upoznao i momke koji su prodavali fanzine.
Poslije ovoga, čekao sam do 2007. da se usudim i odem u Srbiju. Ovo putovanje je isplanirano tako da se podudara sa beogradskim "Bir festom", jer je pivo jedan od mojih hobija. Partizan je tada gostovao Čukaričkom, malom klubu iz predgrađa, a ono što mi se posebno svidjelo je atmosfera kakve nema nigdje u Engleskoj.
Na spisku mojih utakmica na gostujućem terenu su Ril i Arsenal u Ligi šampiona, dva sa Čukaričkim, OFK i Sloboda. U Humskoj sam gledao Lion, Inter, ali i ono najbolje, derbi. Prošle sezone sam bio na dvije utakmice, u istom mjesecu. Prva je bila protiv Vojvodine, gdje je kiša padala kao luda, a svi su bili gola voda. Sljedeća je bila protiv Crvene Zvezde, na njenom stadionu.
Na ovu utakmicu sam išao sa još dva navijača Nots Kauntija, Metom i Gerijem. Doletjeli smo u petak, a zanimljivo je to da je većina putnika u avionu išla na derbi, ali smo samo mi išli da navijamo. Odmah smo ostavili prtljag i krenuli prema Humskoj gdje nas je u obilazak vodio sin jedne Partizanove legende, pa mi nismo mogli da prestanemo da ga ispitujemo o golovima njegovog oca. Na pola puta su nam se pridružili i navijači moskovskog CSKA, a zatim smo otišli da kupimo karte. Uprkos lošem srpskom jeziku, došli smo do zlata vrijednih karata. Pojeli smo nešto, a onda se našli sa "Grobarima" koji su bili u blizini. Poslije mnogo tura piva i đevreka sa slaninom, morali smo da spavamo.
Došao je i taj dan. Upoznali smo mnogo ljudi i popili pokoje pivo. Dok smo bili u baru pored Hrama Svetog Save, gledali smo kako do terena prate "Zabranjene". Nezaboravna scena!
Kao i svi Englezi, na stadion smo poranili. Veoma. Imali smo karte za Jug, ali smo nekako završili na Istoku, uz sektor gdje su bili smešteni "Zabranjeni". Bili smo zabrinuti, sve dok nismo shvatili da smo i dalje u crno-bijelom društvu. Na terenu se nije desilo ništa vrijedno pomena, ali van terena dosta toga. U drugom poluvremenu su se upalile baklje, i kako se dim razilazio, mogla se vidjeti ogromna logorska vatra oko koje su ljudi igrali. Najsmješniji od svega su bili pokušaji vatrogasaca da ugase vatru. Sa posljednjim zviždukom smo pohrlili prema izlazu i otišli pravo u bar gdje smo čekali drugove sa tribine.
U nedjelju smo se sastali sa nekoliko dobrih prijatelja koji nisu uspjeli da nas ubijede da odemo na košarku u "Pionir". Umjesto toga smo otišli na jedan od najčudnijih stadiona, koji se nalazi na krovu jednog tržnog centra.
Sljedećeg jutra bili smo u Notingemu, ali smo već pričali o sljedećoj utakmici."
(MONDO/BelgradePartizan)