Legendarni kapiten Partizana Aco Trifunović bio je specijalista za izvođenje kaznenih udaraca i shodno tome, ne može da prežali način na koji su Srbija, ali i Bosna i Hercegovina ostale bez plasmana na Evropsko prvenstvo.
U intervjuu za agenciju "Anadolija", nekadašnji ljubimac navijača crno-bijelih kaže da nikome ne treba zameriti zbog promašaja sa 11 metara jer se još uvek nije rodio fudbaler koji nijednom nije omanuo sa bijele tačke.
"Mitrović je želio najbolje, isto tako Višća i Hajradinović. Ogroman je to pritisak, nije lako preuzeti odgovornost u tim trenucima utakmice. I meni se dešavalo da promašim, čak u vrlo bitnoj utakmici protiv Drezdena u Kupu šampiona. Više sam dodao loptu golmanu, nego što sam šutnuo na gol. To je moj najgori penal u životu. Mnogo sam češće pogađao mrežu. U sezoni 1982/83. kada smo osvojili devetu titulu šampiona Jugoslavije i skinuli sa trona zagrebački Dinamo, bio sam prosto nepogriješiv. Dao sam devet golova i bio drugi strijelac tima iza Dragana Mancea. Sjećam se dobro tog antologijskog duela sa 'modrima' na stadionu Crvene zvezde. Oni su vodili sa 2:0 i samo što je počelo drugo poluvrijeme, Vlak je oborio Vargu, a sudija Zuber pokazao na penal. Nisam imao ni najmanju dilemu. Bio sam već iskusan, 33 godine, mogao sam da istrpim pritisak. Postavio sam loptu na bijelu tačku i rutinski zatresao mrežu. Kao i u finalu Mitropa kupa kada smo slavili sa 1:0 protiv Honveda i osvojili jedini evropski trofej u istoriji Partizana", rekao je Trifunović.
Mijenjaju se trendovi i modeli igre u savremenom fudbalu, ali jedna stvar ostaje konstanta – nema vrhunske ekipe bez prave desetke i vrhunskog golgetera u špicu navale.
"U moje vrijeme, bilo je mnogo sjajnih napadača. Na mene je Vahid Halilhodžić ostavio najjači utisak. Pružio je u reprezentaciji manje nego što je zaista mogao. Sa Bajevićem je činio pakleni tandem u dresu Veleža, to ne znaš koga prije da juriš tokom utakmice. Nenadmašan u skok igri, odličan udarac glavom. Danas nema puno špiceva Vahinog kalibra. Sa desetkama smo još više deficitarni. Ja sam tokom karijere najviše problema imao sa Franjom Vladićem, Juricom Jerkovićem i Pižonom Petrovićem. Danima sam razmišljao kako da ih zaustavim. Nisam bio tip igrača koji će se zalijepiti za direktnog rivala i igrati flastera 90 minuta. Uvijek sam htio više, da učestvujem u napadima svoje ekipe, ali da stignem na vrijeme nazad i zatvorim prostor ispred našeg gola. Bavio sam se isključivo fudbalskim detaljima i nisam trošio energiju na neke sporedne stvari, recimo na sudije, iako se dešavalo da nas pokradu. Odemo u Zenicu, sudija ti prije utakmice kaže 'šta se trudiš, ovo je riješeno', a ti ne znaš da li je ozbiljan ili te samo provocira", istakao je Trifunović.
Braneći boje italijanskog Askolija, Trifunović je imao čast da ukršta koplja sa najvećim zvijezdama svjetskog fudbala. Ipak, jedno ime zaslužuje poseban pasus.
"Dijego Maradona je pripadao drugoj galaksiji. Nevjerovatan igrač. Zračio je nekom energijom, uvijek u centru pažnje, prosto neuhvatljiv na terenu. Napravio je revoluciju u Napulju, bukvalno je sam nosio ekipu do dvije titule i trofeja u Kupu UEFA. Vujadin Boškov mi je pričao svašta o njemu, šta je sve radio dok je bio u Barseloni. Doslovno, šta je i kako je htio. Čak se malo i smirio kada je stigao u Italiju. Sjećam se jedne naše utakmice sa Napolijem, novinari su pitali Boškova da li je pripremio neki poseban recept za Maradonu. Vujke se šeretski nasmiješio i rekao da ima rješenje za argentinskog asa. Ovi su bili uporni i insistirali na detaljima. Tada je Vuke izgovorio ime Bepea Jakinija i svi su bili u čudu. Jakini je u to vrijeme bio u omladincima i niko nije vjerovao da će neki golobradi momak dobiti zadatak da igra flastera na najboljem igraču svijeta. Vujke se nije šalio, zaista je Bepea zalijepio za Maradonu i ovaj se nije vidio cijelu utakmicu", istakao je Trifunović.
Još jedna lijepa anegdota veže Acu Trifunovića za legendarnog El Pibea.
"Pa i nije baš lijepa. Kada smo se iz Serije B vratili u elitu italijanskog fudbala, imao sam još godinu dana ugovor sa Askolijem, ali se pojavio Maradona i morao sam da odem iz Italije. Ali ne Dijego, već Hugo Maradona. Naime, Dijego je postavio ultimatum da će ostati u Napoliju, ako njegovom rođenom bratu pronađu angažman u Italiji. Izbor je pao na Askoli i šta sam drugo mogao nego da spakujem kofere. Kakav je bio Hugo? Nikakav. Naravno, nije ni igrao. Ali, to je tako. Dijegova riječ je u to vrijeme bila zapovijest. Mada je bratu učinio kontra-uslugu, vidjelo se odmah da ne posjeduje kvalitet i da neće napraviti ništa u karijeri. Nije mi žao, ostavio sam trag u dresu Askolija i da nije bilo teške povrede na početku druge sezone, utisak bi bio još bolji. Uspio sam po drugi put u karijeri da osvojim Mitropa kup, pobjedama protiv subotičkog Spartaka i čehoslovačkog Bohemijansa. U finalu smo opet slavili golom iz penala, strijelac je bio Bogoni, momak koji je kumovao toj mojoj povredi. Igrali smo neku trening utakmicu, htio sam da zahvatim volej, on je postavio nogu i došlo je do preloma",evocirao je uspomene Aco Trifunović.
(mondo.ba/Anadolija)