Sve češće veliki klubovi iz inostranstva dolaze po talentovane igrače iz Superlige, a da oni nisu ni povezani sa "večitima". Kako su Zvezda i Partizan izgubili trku koja bi mogla da bude važna za egzistenciju...
Crvena zvezda i Partizan su najveći, najuspešniji i najmoćniji srpski klubovi. S obzirom na to da im već više od dvije decenije niko nije "pomutio" račune - očekuje se da svake godine imaju najjači tim u državi, sastavljen od najboljih fudbalera.
Istorija nas je učila da sve "naj" treba da dolazi u Zvezdu i Partizan, fudbaleri iz drugih srpskih klubova ne mogu da preskoče tu stepenicu prije odlaska u inostranstvo…
Međutim, deluje da se taj trend menja i da "vječiti" više nisu "obavezna usputna stanica" kao nekada.
Bilo je naravno primjera i u prošlosti, odlazili su recimo mladi Aleksandar Kolarov, Branislav Ivanović ili Miloš Ninković direktno iz OFK Beograda i Čukaričkog u inostranstvo, ali to su više bili izuzeci od pravila nego pravilo.
Trend odlaska mladih fudbalera koji "ne osjete" Zvezdu i Partizan drastično se povećao u posljednjih pet-šest godina, a to se donekle poklapa i sa ekspanzijom skautinga širom svijta.
U upotrebi su različite aplikacije poput "WyScouta" koje skautima olakšavaju rad, kao što je to već govorio Goran Lovre za MONDO, pa tako gledajući određene kriterijume i pretraživanje baza - oni dosta lakše mogu da otkriju fudbalera kog nikad nisu gledali. Niti su čuli za njega.
Naravno, to ne znači da klubovi "na slijepo" kupuju fudbalere, ali su dostupniji nego kad su ranije čekali da dođu u Zvezdu i Partizan, pa bi tek onda saznali da postoje.
KAKO IH NAĐU TAKO LAKO?
Skauti sve više rade kao "frilenseri" i nije potrebno da budu uz klub koji traži pojačanja. Tako je recimo nedavno postala viralna priča jednog 17-godišnjeg Ašvina Ramana koji iz svog doma u Indiji preporučuje fudbalere Dandi junajtedu, iako u životu nije bio u Škotskoj.
Posmatrajući statističke parametre iz aplikacija, i čitajući ih na pravilan način, moguće je pronaći fudbalere koji "odskaču" već od ranog doba…
Traže se izražene fizičke sposobnosti, motorika, sjajna tehnika, ali sve do određenih godina.
Zbog toga su između ostalog akademije Mančester sitija, Čelsija, Atalante, Ajaksa, Barselone ili Pari sen Žermena pune fudbalera različitih nacionalnosti, a sve češće viđamo primjere da tinejdžeri naprave višemilionski transfer već poslije nekoliko mečeva za prvi tim.
Sve se prati, svi sve znaju, pa tako Zvezda i Partizan nemaju više prioritet kako je to bilo nekada, kada su prosto bili konkurenti jedni drugima, a sada je desetine klubova upleteno.
Nedavno se tako pojavila informacija da je Branislav Knežević, vezista Mačve kome je tek 18 godina, na pragu potpisa za Salcburg. I nije to "tek neki Salcburg", nego klub koji uspjehe iz prethodnih godina duguje upravo velikoj mreži skautinga i modernom shvatanju fudbala.
Tako bi Knežević, sa tek 19 nastupa u trenutno najslabijem timu Superlige, mogao da ostvari transfer u klub koji neguje mlade talente i samo ih oni zanimaju.
Pitanje je naravno kako su fudbalera za kog se interesuje Salcburg uspjeli da zaobiđu Zvezda i Partizan, odnosno da li je moguće da "vječiti" nisu uspjeli da reaguju prije nego što se javio klub iz Austrije i počeo da pregovara sa njim?
Ima i druga strana medalje, ali o tome kasnije…
DOBRA VEST ZA MANJE KLUBOVE…
S tržišne tačke gledišta: ovo je dobra vijest za manje klubove. Ne, odlična.
Srbija je od ranije poznata kao šesti najveći izvoznik fudbalera (zvanični podatak CIES), pa tako pored Zvezde i Partizana i drugi imaju šansu da zarade na transferima i tako - bar u teoriji - obezbjede uslove za još bolji razvitak fudbalera.
Sve više klubova u Srbiji okreće se "proizvodnji" igrača, pa je čak i rigidni Radnički napravio zaokret u politici valjda uvidjevši da više koristi imaju od transfera nego od 5. mjesta u Superligi.
Tako su od tranfera Lazara Ranđelovića i Nikole Čumića u Olimpijakos zaradili više od milion evra i to nakon šest mjeseci, odnosno godinu dana otkako su došli u klub. Očekivano je bilo da njihov naredni korak budu Zvezda ili Partizan, ali su Grci bili znatno brži i konkretniji, pa su tako "vječiti" ostali bez plena i jedino im je preostalo da sada pregovaraju o njihovim pozajmicama.
Nedavno je i Vojvodina "povukla nogu" i odlučila da ubuduće forsira mlade fudbalere, a dobro znamo da je to već godinama praksa u Spartaku, Voždovcu, Čukaričkom itd.
Subotičani su se ranije najviše fokusirali na domaće tržište dok posljednjih godina imaju dobru vezu sa Portugalom i Poljskom, dok beogradski klubovi mnogo više prodaju u inostranstvo, mada se još čeka fudbaler koji će tamo i napraviti lijepu karijeru.
Tako je Filip Stuparević iz Voždovca otišao u Votford za preko 2 miliona evra, dok je Čukarički prodavao Slobodana Tedića u Mančester siti, Petra Mićina u Udineze, Erhana Mašovića u Briž...
Na njima je Čukarički zaradio veoma lijep novac (sve višemilionski transferi), obezbijedio uslov za razvitak još mlađih igrača iz svoje akademije, a istovremeno su ucrtali svoje ime na mapu Evrope - sada znaju gdje u Srbiji igraju talentovani igrači.
Tako je i Dimitrije Kamenovć došao na radar Lacija, pa fudbaler koga su u Italiji prozvali "novi Kolarov" vrlo lako može da ode u Rim, a ne da obuče crveno-bijelo ili crno-bijelo.
Na svima njima profitirali su manji klubovi, a "večiti" propustili šansu da ih preprodaju i zarade.
LOŠA VEST ZA VJEČITE…
Nema nikakve sumnje da bi Crvena zvezda i Partizan morali veću pažnju da posvete sopstvenom tržištu i da prije svih drugih Salcburga, Lacija i Sitija imaju na radaru najveće talente srpskog fudbala, ali da li baš sve može da se "svali" na skauting službe?
Istina je da rukovodstvo u velikom broju slučajeva ne posluša njihove savjete, vjeruje ipak sopstvenom instinktu, a tu je i ona "druga strana medalje" o kojoj smo govorili:
Cijena fudbalera iz manjih klubova drastično "skače" kada im se jave Zvezda i Partizan.
Jedna cijena je za "vječite", a druga za sve ostale - prosto jer su i najmoćniji klubovi u državi, a to znači da imaju i najviše novca da plate. Pregovori su sve teži, insistira se na visokim obeštećenjima i procentima, a niko ne može ni da krivi manje klubove pošto se dešava da "vječiti" za mnogo veći novac angažuju pojačanja iz inostranstva, zarađuju od učešća u Ligi šampiona, Ligi Evrope…
Opet, to ne amnestira Zvezdu i Partizan. Imaju daleko jače budžete od svih klubova u Srbiji i bilo bi očekivano da mogu to da plate, ali se najčešće ne odlučuju na takav potez.
Većina fudbalera koja odlazi iz Čukaričkog, Radničkog ili Voždovca u inostranstvo nije ni blizu formirana, klubovi najčešće kupuju "nebrušene talente", pa zbog toga što ne bi odmah da ih zamisle u startnoj postavi - "vječiti" odlučuju da nisu vrijedni toliko novca.
Ako već Zvezda i Partizan ne mogu da plate - ima ko može.
Ako se još javi neko iz inostranstva, cijena samo skače, pa tako manji ne moraju da čekaju da njihovi fudbaleri odu u "vječite", zaigraju Evropu, čak i reprezentaciju, pa će ih tada već neko primijetiti. Umjesto starih 10-20-30% od budućeg transfera, koje moraju godinama da čekaju, sada dobijaju čitav plijen i možda još neke procente, ali i ugled.
Zvezda i Partizan u međuvremenu računaju da im je jeftinija i pametnija investicija dolazak povratnika iz inostranstva bez obeštećenja, od kojih teško mogu da zarade, dok su spremni i da "debelo" plate strance, s tim da tu (pre)često bude promašaja.
Nije tajna da Zvezda i Partizan i dalje najveće transfere ostvaruju od prodaje talentovanih fudbalera iz svoje škole, pa možemo očekivati da se pravilo o "dva bonus fudbalera" još drastičnije primjenjuje u narednim godinama, pošto je samo tako moguće preživjeti u modernom fudbalu. Kako smo mi "treće tržište" sve teže postaje prodati fudbalera starijeg od 22-23 godine…
Neophodno je dakle da "vječiti" pronađu model po kome će uspevati da dovode najbolje mlade srpske fudbalere prije nego što odu inostranstvo, ali da istovremeno imaju sastav koji je sposoban da se bori za Evropu i osvaja trofeje.
E, to je pitanje od milion evra i 50% od sljedeće prodaje.
(MONDO)