Maestralna igra na derbiju potvrda je samo odlične sezone, najbolje u karijeri Mirka Ivanića, koja bi bila vrijedna poziva i lijepe uloge u reprezentaciji Srbije - samo da je imao vjere u sebe...
Selektor "orlova" Dragan Stojković nije prisustvovao 164. "vječitom" derbiju nego je skauting prepustio članovima stručnog štaba, ali da je kojim slučajem uživo gledao meč Zvezde i Partizana - jednog igrača bi odmah dodao na spisak reprezentacije i dao mu sasvim pristojnu ulogu.
Ne mislimo u ovom slučaju na Milana Gajića koji se solidno pokazao u martovskom ciklusu protiv Irske, pa ni na Aleksandra Kataija koji je povremeno igrao za "orlove" i znao da razmrda tim, kao ni na Lazara Markovića i Miloša Jojića koje je u najavi utakmice selektoru preporučivao golman crno-bijelih Vladimir Stojković.
Akcenat je ovoga puta na Mirku Ivaniću koji je bez ikakve dileme najbolji fudbaler u domaćem fudbalu, ali nažalost ne može da igra za reprezentaciju Srbije.
Ivanić je odlučio "vječiti" derbi golom nakon kornera u 58. minutu. Ponovo je pokazao da sjajno umije da prati putanju lopte poslije prekida i da predstavlja veliku opasnost i u vazduhu iako ne odskače visinom (183 cm), potvrdivši da to nije uvijek "iks faktor".
Na prvoj ili drugoj stativi - nije bitno - Ivanić napada loptu i sve češće pogađa i tako bilježi najbolje brojke u svojoj karijeri koja traje bezmalo deset godina.
Skromni momak iz Bačkog Jarka učestvovao je ove sezone u čak 26 golova Crvene zvezde, preciznije dao je 16 pogodaka i asistirao za još 10, pa čak iako je to skoro "debrujneovska" statistika - ponovo ne dočarava dovoljno koliko je Ivanić značajan za crveno-bijele.
Nisu to samo golovi i asistencije, nego način na koji orkestrira veznim redom, vuče loptu u kontrama, jednim potezom pravi razliku i konačno daje "ukus i miris" igri Zvezde.
Da je ovo "Mirkov tim" vidjeli smo mnogo puta ove sezone. Naslutilo se protiv Omonije i Ararata, da bi prvi put bilo kristalno jasno poslije meča sa Slovanom (5:1). Na tom susretu možda nije postigao gol, ali je povlačio sve konce u igri svog tima i konačno pokazao da je bio vrijedan "milion i kusur" evra koje je Zvezda investirala u njega, pa kao rijetko kada imala strpljenja da ga sačeka.
Mučio se dugo i predugo, djelovao kao čovjek kome se više ne igra fudbal i koji ne može da se vrati na stari nivo, a onda je Dejan Stanković sjeo i obavio nekoliko ljudskih razgovora s njim…
Ne možemo da znamo zasigurno, ali možda mu je na neki način pomoglo i to što već mjesecima igra bez publike i ne ojseća pritisak sa tribina koji je znao da mu "okuje" noge, dok nema dileme da je glavni faktor ipak potpuno povjerenje trenera i promjena pozicije.
Uostalom, to je i Nenad Lalatović u intervjuu za MONDO poručio baš kada će Stanković sesti na klupu Zvezde, a dobro poznaje navike Mirka Ivanića koga je trenirao u dva kluba.
"Sjajno dijete, vaspitan, kulturan, mađioničar u fudbalu… Ivanić je igrač koji može da se nosi s pritiskom kada vidi da mu vjerujete. Kad igra jednu utakmicu, pa ne igra tri, to je drugačije, mora trener da ima potpuno povjerenje u njega. Kad je tako, onda će i navijači vjerovati u njega (…). Ako bude igrao na svojoj poziciji, a to je desetka, biće najbolji fudbaler Zvezde", poručio je prije godinu dana Nenad Lalatović i tako gotovo jedini "osjetio" šta slijedi.
Mirko Ivanić je polako počeo da se diže dolaskom Stankovića, nije se zabrinuo čak ni kada je na njegovu poziciju stigao Gelor Kanga i (nepravedno) mu uzeo broj, a klasu koju prikazuje na utakmicama domaćeg prvenstva potvrdio je i na velikoj sceni.
Kao čigra je zavrtio odbranu i vezni red Milana, finim potezima oslobađao se daleko skupljih rivala, dugim korakom pravio je razliku protiv tadašnjeg lidera prvenstva Italije, a sve to je dijelom pokazivao i protiv Partizana - čak i u trenutku kada je zbog situacije sa "bonus" igračima i strancima morao da prihvati nešto drugačiju ulogu u prvom poluvremenu.
Nije bio na svojoj poziciji, igrao je praktično kao lijevo krilo, ali za razliku od nekog ranijeg perioda - ovoga puta se nije opterećivao time pošto je pun samopouzdanja.
Čim je prvi put odlučio da iskoči iz šablona i iskoristi "pravo na slobodu kretanja" - koje inače ima kod Stankovića - profitirala je i Zvezda. Ivanić se "kapira" sa Kataijem i na desnoj strani terena, iz njihove akcije je Nikolić ušao u veliku šansu, pa je tako Zvezda mogla da povede u jednom od najlošijih poluvremena koje je odigrala ove sezone.
Pošto crno-bijeli nisu uspjeli da ih kazne, a "Mister" je već imao spreman dosta bolji plan za drugo poluvrijeme - samopouzdanje kod igrača je moglo samo da skoči.
Skočio je i Mirko za prvu pobjedu Zvezde od 2019. godine, a nije na odmet podsjetiti da je i taj trijumf donio upravo on. Sa lijevog boka je poslao dvije izuzetne lopte koje su napravile pometnju u odbrani Partizana i donijele penal nad Benom, odnosno gol Alekse Vukanovića.
Tada je Ivanić bio diskretni heroj, ovoga puta je mnogo više od toga, pa ostaje samo žal, pardon ljutnja, zbog toga što najbolje dane u karijeri neće krunisati nastupom za Srbiju.
Za to postoji više krivaca, počevši prvo od njega. Nije imao dovoljno vjere u sebe da će jednoga dana imati kvalitet da igra za Srbiju i zato je išao linijom manjeg otpora izabravši Crnu Goru, za koju takođe više neće nikada igrati jer je odbio da igra protiv tzv. Kosova.
S druge strane ostaje pravo čudo kako Ivanić od reprezentativnog fudbala ima samo četiri minuta u dresu mlade reprezentacije, ali nije nikakva tajna da je "late bloomer".
Nedavno je rekao da se ne kaje zbog te odluke, ali U Srbiji se i te kako kaju. Daleko od toga da bi bio nosilac igre reprezentacije Srbije, ali djeluje da bi u trenutnom sistemu kod Dragana Stojkovića mogao da ima veoma finu ulogu, uostalom kažu da baš na njega podsjeća...
Trebalo je sačekati da procvjeta.
(MONDO)