Dragan Stojković nam je pokazao da nije tipičan selektor Srbije. Ne zanimaju ga kalkulacije, ide svom snagom na neprijatelja, pa ako to nekad ne donese rezultat - Bože moj. Odlučio je da je prioritet lijep fudbal, a da će ostalo doći prirodno.
Svi smo iskolačili oči i dobro se počešali po bradi kada je u utorak uveče, negdje oko 19 časova i 15 minuta, objavljen sastav reprezentacije Srbije za meč sa Irskom u Dablinu.
"Nemoguće je ovo. Mora da je neka greška?", vrzmalo se svima nama po glavi kada smo pročitali da je Piksi odlučio da u startnu postavu uvrsti i Mitrovića i Vlahovića, pa onda Tadića i Đuričića, a na sve to još i Milinković-Savića uz uvijek ofanzivnog Kostića, dok ni za Gudelja ne možemo da kažemo da je klasičan defanzivni fudbaler. Dok smo u mislima pokušavali da uklopimo igrače u šablonsku formaciju, Srbija nam je pokazala ono što smo čekali godinama - ako si dovoljno hrabar, fudbal može da se igra i na načine na koje i nisi znao da može.
Ako na trenutak, samo trenutak, zaboravimo rezultat i to da smo zbog sopstvene greške izgubili dva boda koja nam drastično komplikuju situaciju za odlazak na Svjetsko prvenstvo - igra je bila perfektna.
Tražili su navijači da Srbija konačno igra ofanzivno i "doda gas", a Piksi je to u Dablinu shvatio doslovno i odlučio da ih provoza kao Danijel Morales u "Taksiju". Nismo kočili nijednog trenutka, napadali smo svim silama, ali nam je negdje usput pri agresivnoj vožnji pukla guma. Srećom, imamo rezervnu, a pred nama su samo dva puta.
Jedan je da nastavimo da forsiramo napadački fudbal i trpimo greške koje će se dešavati usput - ili da kažemo sebi da je to ipak previše za nas i vratimo se "korijenima" koji podrazumijevaju opreznu igru koja opet isto može da donese.
Ako smo nešto shvatili iz ovih nekoliko mjeseci pod Piksijem, onda je da druga opcija i nikad nije bila opcija.
"Nemam šta da zamjerim igračima. Pokazali smo stil fudbala kakav i treba da igramo. Potpuna dominacija sa naše strane. Možemo samo da žalimo za šansama, bilo ih je zaista puno. (...) Možemo samo da budemo ponosni na fudbal koji igramo, to je pravi put kojim moramo da nastavimo", kazao je nasmijani Stojković poslije remija u Dablinu zbog kog mu je opet bilo toplo oko srca.
Izveo je Stojković zadnju liniju Milenković-Veljković-Pavlović koja je do meča u Irskoj zajedno provela na terenu svega osam minuta, dao je "trekvartisti" Đuričiću ulogu desnog bočnog fudbalera, povukao je Milinković-Savića malo unazad i tražio od njega odgovornost na lopti, a uz to je upario "pretučenog" Mitrovića i Vlahovića uz koje je bio i Tadić.
Koliko god da nam je sastav Srbije delovao "izbućkano", igra je bila odlična baš zato što su fudbaleri vjerovali selektoru koji puca od samopouzdanja, a i njima je bilo uživanje da napadaju u talasima.
Nije nam se dogodila katastrofa kao prethodni put kada smo se odlučili na neizbalansiran tim - protiv Ukrajine u Kijevu kada je bilo 0:5 - baš zato što je ideja selektora Stojkovića došla prirodno i ne odstupa od njegovog stila, a svojom harizmom sve je uspio da ubijedi da možemo da igramo vrhunski fudbal, a mislili smo da je to nemoguće.
Da ne psujemo, jasno je šta je potrebno da izvedete sastav koji je Piksi poslao na teren u Dablinu, ili protiv Portugala, a sve to polazi od autoriteta koji je uživao kao najbolji srpski fudbaler, sada i kao sve bolji trener.
Hrabra i luda igra polako bi mogla da dobije i ime "Piksizam", ali se nadamo da u budućnosti neće postati sinonim za lijepu igru u kojoj nema rezultata. Za sada ih je bilo, Irska je rezultatski prvi kiks njegove Srbije, ali je jasno da moramo da popravimo realizaciju i smanjimo broj grešaka u odbrani.
Sve ovo podsjeća na Jirgena Klopa i njegov "hevi metal" fudbal u Liverpulu kojim je prvo vratio vjeru navijačima, ali kada je došlo do određenog trenutka u kom nije bio zadovoljan rezultatima - napravio je blagi zaokret u filozofiji.
Tako je i sa Srbijom, prvo moramo da naučimo da igramo moderan fudbal, a tek onda dolaze finese.