Fudbal

Prije 34 godine "procvjetala bijela lala": Borac trijumfom nad Zvezdom ostvario najveći uspjeh!

Autor Dragan Šutvić

Jedanaest rivala morao je Borac da eliminiše kako bi prije 34 godine osvojio trofej u Kupu marašala Tita.

Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Na današnji dan prije 34 godine tadašnja generacija Borca ostvarila je najveći uspjeh u istoriji - osvojen je Kup maršala Tita, uz slavljeničku pjesmu "Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup maršala"!

Na putu ka trofeju Borac je morao da odigra 14 utakmica i eliminiše 11 rivala. Sve je počelo 6. maja 1987. godine u tadašnjoj Bosanskoj Dubici duelom sa lokalnim Radnikom, a završilo na stadionu JNA u Beogradu, okršajem sa moćnom beogradskom Crvenom zvezdom!

Igrači Husnije Fazlića lako su, na startu bh. kvalifikacija, izašli na kraj sa Dubičanima. Bilo je 0:9, a čak pet pogodaka postigao je Senad Lupić, koji će u duelu sa Beograđanima donijeti trofej Borčevim igračima.

Četrnaest dana kasnije, novi ispit, i to u vidu Kozare iz Bosanske Gradiške. Borac ga je odradio na željeni način (2:0, golovima Amira Durgutovića i Suada Beširevića), baš kao i one zakazane za 27. maj i 4. jun 1987. godine u Banjaluci protiv Elektrobosne (2:1, Lupić i Durgutović) i Rudara iz Prijedora (2:1, Beširević i Lupić).

Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Na velikim iskušenjima je bio Borac u petoj rundi bh. kvalifikacija 17. juna 1987. godine. Protivnik Fazlićevom timu na stadionu "Pod borićima" bilo je bihaćko Jedinstvo, a golova nije bilo, pa je moralo da se pristupi penal-lutriji. Sreća je bila na Borčevoj strani (2:3), pa je zakazan duel sa Leotarom iz Trebinja, sa kojim se Borac lako obračunao uz četiri postignuta gola (Beširević, Lupić, Durgutović i Knežević), pa je Borac izborio nastup u šesnaestini finala, posljednjoj osim finala u kojoj se igrao jedan meč.

U duelu sa Osijekom, 12. avgusta 1987. godine, Borac je bio na korak od eliminacije.

Trideset minuta prije kraja meča, igranog na banjalučkom Gradskom stadionu, Borac je bio na pragu eliminacije. Prvotimac gostiju Milan Maričić matirao je Slobodana Karalića u 43. minutu, a minimalnu prednost Osijek je na svojoj strani imao sve do 60. minuta.

Tada je Vladu Bilića savladao Suad Beširević i, ispostavilo se, odveo Borac do druge penal-lutrije od starta kup-kampanje. I opet je sreća bila na crveno-plavoj strani, bilo je 3:2, pa je Fazlićev tim zakazao dvomeč sa Spartakom iz Subotice.

Dva puta je bilo neriješeno, oba puta 1:1, i u Vojvodini 19. avgusta i u Krajini 9. septembra (u Subotici je strijelac za Borac bio Beširević, a u Banjaluci Lupić), pa je bila zakazana treća penal-lutrija.

U toku je bila šesta serija, rezultat je glasio 5:4, pri kojem je Anton Jakovljević odbranio udarac Zorana Arsića i odveo crveno-plave u četvrtfinale, gdje se sastao sa Vojvodinom.

Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

U prvom duelu ove faze, igranom 18. novembra 1987. godine u Novom Sadu, Borac je poražen rezultatom 3:0, ali je sve nadoknadio 9. decembra! Desilo se čudo - Borac je na snijegom okovanom terenu upisao pobjedu rezultatom 6:1 i plasirao se među četiri najbolja tima gdje ga je čekala Priština.

Polufinale je igrano u martu i aprilu 1988. godine, a Borac je izašao na megdan Prištini, koja je u prvom meču pred svojim navijačima već nakon deset minuta igre došla do prednosti golom Kujtima Šalje. Ipak, da Borac ne bude poražen, pobrinuo se Albert Pobor 25 minuta kasnije.

U revanšu u Banjaluci, mreže su mirovale, a s obzirom da nije vrijedilo pravilo gola u gostima, znalo se da nas čekaju četvrti penali.

I opet je Borac bio uspješan bilo je 4:1, pa je Borac po drugi put u istoriji došao do finala Kupa, a prvi put od 1974. godine.

Meč za trofej igrao se, rekosmo, 11. maja 1988. godine na stadionu JNA. Rival je bila Crvena zvezda, odnosno generacija koju su, pod komandom Velibora Vasovića, činili, između ostalog, Stevan Stojanović, Dragiša Binić, Boro Cvetković, Dragan Stojković – Piksi, Refik Šabanadžović...

Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Finale je, inače, imalo i neslavnu uvertiru. Trener Husnija Fazlić saopštio je početni sastav za meč, a na spisku nije bilo Jakovljevića, koji je u kup-kampanji zaustavio sedam jedanaesteraca (Rakela, Žeravica i Šuker iz Osijeka, Marenci i Arsić iz Spartaka, te Lemajić i Lepinjica iz Prištine).

Odlučeno je da na golu bude Karalić, što je razočaralo i povrijedilo "Tonču", koji čak nije želio ni da ostane u Beogradu, već se iste večeri, u 23.30, sa beogradske autobuske stanice zaputio ka Banjaluci, pa je klub bio primoran da u suprotnom smjeru pošalje Željka Babića.

Borac, ipak, nije ustuknuo pred favoritom, koji se na kraju te sezone okitio šampionskom lentom u Prvoj ligi Jugoslavije, uz bod prednosti u odnosu na "vječitog rivala" Partizan.

Fazlićev tim bio je ravnopravan rival Vasovićevom, a senzacionalno je stigao do vođstva pola časa prije kraja, kada je Senad Lupić majstorski iskoristio centaršut Amira Durgutovića.

Dvadesetak minuta kasnije, Crvena zvezda je "pravo niotkuda" dobila šansu da izjednači – odnosno, bolje reći, tu priliku joj je poklonio arbitar iz Bačke Topole Blažo Zuber.

Izvor: Screenshot

U Borčevom šesnaestercu, u duelu su bili Borčev Milorad Bilbija i Zvezdin Goran Milojević, a arbitar iz Bačke Topole je, "ničim izazvan", dosudio penal. 

Uprkos buri protesta Borčevih igrača, loptu je na "kreč" namjestio i odgovornost preuzeo već pomenuti Piksi. Izveo je penal, ali pokušaj "panenke" nije uspio - Slobodan Karalić je lagano uhvatio loptu u ruke i slavodobitno podigao ruke u vazduh jer je moglo da se pretpostavi da taj Piksijev kiks znači i kraj nadanja Beograđana da mogu do trofeja...