Predrag Spasić 30 godina nije govorio za medije, ali sada je izašao u javnost i u razgovoru sa Nebojšom Petrovićem otkrio mnogo toga! Od Reala i čuvenog autogola, preko meča sa Maradonom i Piksijevih majstorija!
/Piše: Kolumnista Monda Nebojša Petrović/
Često su se navijači Partizana pitali gdje je i šta radi njihov nekadašnji ljubimac Predrag Spasić. Stameni i beskompromisni defanzivac ostavio je dubok trag u Humskoj, a igrama za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine, zaslužio poziv slavnog Reala iz Madrida.
Sticajem nesrećnih okolnosti (autogol protiv Barselone na Nou Kampu), već poslije godinu dana morao je da napusti Santijago Bernabeu i da se preseli u Osasunu. Španski mediji nisu imali milosti prema stasitom Kragujevčaninu, koji je odmah po završetku karijere odlučio da se povuče iz javnosti i da pronađe mir u rodnom Ilićevu.
Poslije 30 godina ćutanja, rešio je da otvori dušu u novoj epizodi 'Mojih TOP 11' i da našem kolumnisti Nebojši Petroviću otkrije najzanimljivije detalje iz svoje bogate karijere:
"Meni ni dan danas nije jasno kako sam dao autogol protiv Barselone. Neko je centrirao sa desne strane, golman Jaro se javio da će izaći na loptu, ja sam loše postavio glavu i umjesto da je izbacim u korner, ona je završila u mreži. Cijeli stadion je skandirao moje ime u pežorativnom smislu i to mi je najbolniji trenutak u karijeri. Tu je definitivno završena moja priča sa Realom, jer je predsjednik Mendoza poslije utakmice insistirao kod trenera Tošaka da me više ne stavlja u tim. Čak je u nekim intervjuima aludirao da sam namjerno postigao autogol, vjerovatno pod pritiskom javnosti. Nisam gubio nadu i dolazak Radomira Antića u finišu sezone uspio je nekako da me vrati iz mrtvih".
Saradnja dva Srbina u najtrofejnijem klubu na svijetu nije trajala dugo.
"Antiću sam se požalio da od dolaska u Madrid nisam imao normalne pripreme. Dao mi je dvije sedmice da se spremim i obećao mi da ću igrati sve utakmice do kraja sezone. Tako je i bilo. Preporodio sam se i u dva navrata su me birali u idealni tim španske La Lige. Namjestilo se da posljednju utakmicu u dresu Reala odigram u pretposljednjem kolu šampionata protiv Barselone. Pobijedili smo sa 1:0, bio sam među najboljima na terenu i domaća publika me je ovacijama ispratila u svlačionicu. To mi je bila najljepša moguća satisfakcija za sve što sam doživeo pod vođstvom Tošaka, Di Stefana i Kamača. Realu sam kasnije kao član Osasune dao gol, što mi je takođe veoma prijalo, bez obzira na ubjedljiv poraz u toj utakmici".
Transfer Predraga Spasića iz Partizana u Real iz Madrida bio je dugo vremena jedna od najvećih misterija evropskog i svjetskog fudbala. Ko ga je pratio, ko preporučio, ko je vodio pregovore, kako je dobio prednost u odnosu na mnogo zvučnija imena iz drugih zemalja poput Engleza Vokera ili Rumuna Lupeskua?
"Predsjednik Mendoza je bio u Italiji 1990. godine i pratio sve utakmice na Svjetskom prvenstvu. Mnogo sam mu se dopao i kada je sreo Zečevića i Ćurkovića u Cirihu na žrijebu za evro-kupove, zakazao je sastanak u Rimu. Ja sam u to vrijeme bio na odmoru, Zeka me je pozvao telefonom i rekao mi da se hitno vratim u Beograd jer treba da završimo neki važan posao. Nije mi bilo ni na kraj pameti da je riječ o Realu. Dojurio sam na stadion i kada sam čuo o čemu se radi, mislio sam da se šali. Otišao sam kući i rekao ženi 'ovi me zezaju'. Sutradan smo otputovali za Madrid i sve je bilo završeno vrlo brzo. Bolje tako. Da je duže trajalo, možda bi se nešto iskomplikovalo. Organizovali su promociju, prošetali me trofejnom salom, dali mi da žongliram, bocnuo sam loptu dva-tri puta i šutnuo je nebu pod oblake. Da skratim muke. Razmišljam u sebi 'nisam došao ovdje da pimplujem, nego da uklizavam i brijem'. Sve je bilo kao na filmu".
Pored Radomira Antića, Spasić apostrofira imena još dva naša stručnjaka koja su imala presudan uticaj na razvoj njegove karijere:
"Golca sam izuzetno cijenio zbog njegovog hrabrog pristupa fudbalu i igre na gol više. Sjeo je na klupu Partizana dan uoči puta za Glazgov i znate i sami kako smo odigrali protiv Seltika. Ta utakmica je ušla u sve anale srpskog fudbala, a meni je i dalje pred očima akcija iz 89. minuta kada sam centrirao iz punog trka u njihov šesnaesterac u nadi da će bilo ko od naših napadača uspjeti da ugura loptu u mrežu. Posrećilo se da je Milko odigrao idealan povratni pas, a Šćepović se u engleskom stilu bacio i zakucao pod prečku. Protiv Groningena je do izražaja došla klasa Milka Đurovskog koga smatram jednim od najvećih talenata u istoriji našeg fudbala, šteta što nije volio da trenira i što je samo protiv jakih protivnika imao motiv da igra maksimalnim kapacitetima. Žao mi je zbog poraza od rumunskog Dinama. U Bukureštu sam dao gol poslije pravog karambola, ali smo u revanšu platili ceh lošem terenu u Podgorici i indolentnom pristupu pojedinih igrača. Kao da nisu bili svjesni šta dobijamo pobjedom i plasmanom u polufinale Kupa pobjednika kupova".
Ipak, jedan je Ivica Osim.
"Bez dileme najbolji trener sa kojim sam sarađivao u karijeri. Kod njega je svaki detalj bio na svom mjestu i tačno se znalo šta je čiji zadatak. Dokazao je da reprezentaciju ne čini 11 najboljih igrača u zemlji, već grupa momaka koja se najbolje uklapa u taktičke zamisli selektora i koja kao kolektiv funkcioniše besprijekorno. U mene je imao maksimalno povjerenje čak i u periodu kada sam sklonjen iz prvog tima Reala. Nevjerovatno zvuči podatak da od debija protiv Švajcarske u avgustu 1988. godine, nisam propustio nijednu utakmicu u dresu sa državnim grbom. Povezao sam 30 nastupa u samo tri godine i bio jedan od rijetkih koji je na Svjetskom prvenstvu u Italiji odigrao svih 480 minuta. A onda sam zbog žutih kartona izostavljen sa spiska za duel sa Austrijom u kavilifikacijama za Evropsko prvenstvo i nikada me više nisu pozvali u reprezentaciju".
Prošlo je 32 godine, a Spasić i dalje ne može da preboli poraz od Argentine u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva.
"Morali smo bolje da isplaniramo penale u Firenci. Mislim da uopše nije postojao dogovor ko će da šutira. Ne zamjeram Osimu što nije promijenio čuvara na Maradoni. Refik je prestrogo isključen, a nije bilo logike da ja preuzmem njegov zadatak. Motrio sam na Kaniđu i odlično obavio posao. On je brz, prgav, jako nezgodan za markaciju. Volio je da provocira, kao pravi Argentinac. Osim mi je rekao da povedem računa jer Maradona čim dobije loptu odmah šalje pas ka Kaniđi. Srce mi je zastalo u 120. minutu kada je zatresao Ivkovićevu mrežu, sreća da je pomoćni sudija podigao zastavicu. Igrali smo skoro cijelu utakmicu sa igračem više i bili bolji od aktuelnih svjetskih prvaka. Ali, šta je Dejo promašio na Piksijevu asistenciju. Svi smo je već vidjeli u golu. Pa šanse Jozića, Prosinečkog... Ne vjerujem ni dan danas da nismo ušli u polufinale. A pazite šta vam kažem, pobijedili bismo Italiju i igrali finale Svjetskog prvenstva. Sto odsto. Nama su u to vrijeme samo Nijemci i Holanđani bili nepremostiva prepreka. Sa svima drugima smo mogli da se nosimo prsa u prsa".
Sve je lako kad u timu imate čarobnjake poput Stojkovića i Savićevića.
"Piksi i ja smo bili jedini Srbi u toj reprezentaciji, čak i cimeri u jednom periodu. Mnogo sam ga poštovao kao lidera reprezentacije i smatram ga najboljim našim igračem svih vremena. Ulivao je cijeloj ekipi ogromno samopouzdanje, znali smo da u svakom trenutku možemo da se oslonimo na njegove vanserijske kvalitete. Nije se plašio da preuzme odgovornost, da podvikne kad ne ide. Golovi protiv Španije su potezi umjetnika. Bilo je kasnije peckanja sa Mičelom i Butragenjom na treningu Reala, našale se sa mnom, a ja ih samo podsjetim kako je Piksi u Veroni poslao Martina Vaskeza po burek. Odmah zaćute, nije im pravo. E pa... nisam ni ja mutav. Mnogo mi je drago zbog plasmana reprezentacije na Svjetsko prvenstvo, čestitao sam Piksiju odmah poslije pobjede u Lisabonu. Napravio je odličnu atmosferu, igrači ga poštuju i slušaju, nacija mu vjeruje i svi jedva čekamo utakmice u Kataru. Dobro je što prvo igramo protiv Brazila. I mi smo u Italiji startovali protiv najjače reprezentacije u grupi, pa dogurali među osam najboljih. Samo se nadam da ovaj Kamerun nema ništa zajedničko sa onim Milinim iz 1990. godine".
Popularni Spasa i dalje živi u Kragujevcu, slobodno vrijeme provodi na malom fudbalu sa društvom i članovima najuže familije, ali pomno prati dešavanja u svojim bivšim klubovima.
"Neprijatno sam iznenađen lošim startom Partizana u Superligi Srbije. Napravili su već ozbiljan zaostatak za Crvenom zvezdom i neće im biti nimalo lako da se vrate u trku za šampionsku titulu. Sedam bodova je u uslovima srpskog fudbala ogromna zaliha i crno-bijeli pod hitno moraju da prevaziđu krizu ukoliko žele da se priključe vrhu tabele. Partizan, jednostavno, ne smije da gubi bodove protiv ekipa kao što su TSC i Novi Pazar. Real me je takođe iznenadio, ali u pozitivnom smislu. Nisam vjerovao da u konkurenciji Bajerna i Mančester sitija mogu da osvoje Ligu šampiona. Pokazalo se još jednom da kraljevski klub zrači nekom posebnom energijom kada se uđe u završne borbe za trofej. Čak i kada je po imenima inferioran u odnosu na protivnika, nađe način da se izvuče i dođe do pobjede" - rekao je Predrag Spasić u novoj epizodi 'Mojih TOP 11' koju ćete uskoro gledati na zvaničnom jutjub kanalu našeg kolumniste Nebojše Petrovića..