Ne, ovo se ne radi!

Ponos nacističke Njemačke čeka Real Madrid! Navijači krvarili za klub, a sad moraju na Hitlerov stadion!

Autor Nebojša Šatara

Igraće Union Berlin u utorak uveče jedan od najvećih mečeva u svojoj istoriji. Samo što će ga igrati na najpogrešnijem mogućem mestu. Ovo je, nažalost, priča o tome.

Izvor: MONDO/Nikola Lalović

/Piše Nikola Lalović/

Para vrti gdje radnička klasa neće, pa će od 21 čas Real Madrid igrati na renoviranom stadionu čiji je idejni tvorac između ostalih Adolf Hitler, a ne na stadiona u šumi koji je napravljen kako bi što više navijača iz radničke klase moglo da dođe da podrži svoj klub. O čemu se radi? O meču Union Berlina i Real Madrida u Ligi šampiona.

Jedini klub iz Istočne Njemačke (ako ne računamo Lajpcig, osnovan nakon pada te države) u Bundesligi prošle godine je uspio da svojim igrama zaradi i igranje u Ligi šampiona. To, ipak, nije značilo, da će moći da igra na svom stadionu.

"Odluka gdje ćemo održavati naše domaće utakmice u Ligi šampiona je teška, jer ima veze sa našim domom. Na kraju smo morali tome da pristupimo racionalno, iako su tu uključene naše najdublje emocije. Morali smo da odlučimo da li je naš stadion prikladan za Ligu šampiona. Srećom UEFA dozvoljava tribine za stajanje za narednu sezonu i mogli bi da se igraju mečevi Lige šampiona na našem stadionu. Ipak imali smo mnogo razgovora prethodnih nedjelja i odlučili da igramo na "Olimpijskom stadionu" u Berlinu", naveo je predsjednik Union Berlina Dirk Cingler i morao da prizna – to se nikome ne sviđa!

"Ja razumijem razočaranost mnogih koji su željeli da igramo na "Stadionu kraj šumareve kućice" i čak bi se odrekli svog mjesta da bi to uradili. Ali u suštini našaodluka je takva kakva je da bismo omogućili svima da dođu na utakmice i da se mečevi Lige šampiona igraju pred što više ljudi, a ne samo pred najvjernijim navijačima Uniona koji imaju sezonske ulaznice za "Šumarevu kućicu". Imamo mali stadion i već godinama mnogo navijača nije moglo da uđe na stadion, a sada svako od 56.000 članova može da osjeti Ligu šampiona."

STADION U ŠUMI, PLAĆEN KRVLJU!

Ipak, da li je baš ovako kao je Dirk Cingler rekao? Do sada je na mečevima Union Berlina bilo 72.000 gledalaca u Ligi šampiona, od toga 42.000 protiv Napolija, a 30.000 protiv Brage. Njihov kultni stadion lociran usred šume prima nešto više od 22.000 ljudi (18.000 stajaćih mjesta), ali kada se pogledaju istorije jednog i drugog stadiona, nije baš "Olimpijski" mjesto za jedan Union Berlin. 

Klub iz naselja Kepnmik, sa obala rema Dame i Špreve je i poslije ujedinjenja Njemačke zadržao duh kolektivizma i na "Eisern Unionu" (čeličnom Unionu) sačuvao ljubav prema kvartu. Kada priđete stadionu vidite Union doslovno svuda. Na stanici voza, kantama za smeće, prodavnicama, pa i na štandovima brze hrane na kojim rade Kurdi, Sirijci ili već neki drugi narodi iz Azije koji su došli tu po bolji život. Grafiti Uniona su svuda, a pred dolazak do samog stadiona tu je i kafana u bojama kluba, da se popije po koja prije mečeva i da se navijači međusono druže i bolje upoznaju

Stadion se nalazi bukvalno usred šume i napravljen je krvlju. Da, bukvalno su stadion i klub i dalje tu zahvaljujući tome što su navijači dali krv za njega. Sredinom prve decenije dvehiljaditih Union je, kao i većina najvećih istočnonjemačkih klubova, bio satjeran na rub raspada i gašenja. Ipak, navijači koji su na vrhu stadiona velikim slovima ispisali: "Unsere liebe. Unsere Mannschaft. Uner stolz. Unser verein" – "Naša ljubav. Naš tim. Naš ponos, Naš klub!", riješili su da to baš i neće proći tako lako. Da bi se "zakrpio" minus bilo je potrebno 1.500.000 evra, pa su oni pokrenuli akciju. U Njemačkoj za svako davanje krvi dobijete po 10 evra, pa vi sračunajte koliko su krvi navijači dali kako bi sačuvali svoju zajednicu, makar kada je fudbal u pitanju.

Vođen od stane navijača klub je pametno poslovao i polako išao kroz rangove, da bi u maju 2019. godine uspio da se plasira u Bundesligu, a pretprošle sezone su čak u jednom momentu bili i na vrhu tabele iznad Bajerna, Borusije Dortmund, Bajer Leverkuzena...

Što se samog stadiona tiče – bajkovit je. Usred šume, toliko stopljen sa njom da grane drveća upadaju na tribine, a na tribine se ulazi neasfaltiranim stazama između krošnji drveća. Tribina sa najvatrenijim navijačima nema stolice, a i ove tribine koje ih imaju su vrlo skromne. Otići sa tog stadiona na monumentalni "Olimpijski" ima svoje prednosti, zaradiće se koji evro više, ali nije baš prirodno. Iz mnogo razloga.

HITLEROVO ČUDO KOJIM SE NIJEMCI PONOSE!

"Za mene je meč sa Hertom derbi, rivalstvo koje predstavlja demarkaciju i fudbalski klasni rat. Apsurdno je što pokušavaju da predstave te mečeve u prijateljskom duhu, uz mantru o njemačkom jedinstvu", rekao je prije nekog vremena Dirk Cingler, isti čovjek koji je potom preselio svoj klub na Hertin stadion.

Hajde što je Hertin, ali "Olimpijski stadion" je čedo nacističke partije. Berlin je dobio organizaciju Olimpijskih igara 1936. godine, a kada su nacisti 1933. došli na vlast Adolf Hitler i dinastija Hoencolera koju još nije svrgao, su odlučili da se pravi novi stadion. Olimpijski!

Kako bi se prikazala superiornost rajha čuveni arhitekta Verner Marh je projektovao uz pomoć svog brata Valtera. Stadion se pravi od 1934. do 1936. godine, kompleks je stajao na 132 hektara i osim stadiona tu je bilo "Majsko polje" za nacističke parade i jedan amfiteatara, za, opet nacističke, govore. Nije pravljeno od početka, već je stadion napravljen na temeljima starog "Dojče stadiona", samo što je zbog veličine projekta i objekta morao sam teren da se spusti na 12 metara ispod zemlje. Na kraju je napravljen ponos nacističke Njemačke, sa 110.000 mjesta za gledaoca, ogromnim slavolucima, "Maratonskom kapijom" i kulom sa zvonom, koja je jedini dio stadiona koji je nastradao tokom rata, pa sada to zvono stoji ispred stadiona.

Sama konstrukcija je puna masivnih stubova, sve puca od mernera sa Alpa, a nije moglo to tridesetih da prođe ni bez gomile skulptura koje su prikazivale moć države i nacije. Stadion koji je poslije pada Njemačke prvo bio vojna baza britanske vojske, a onda je vraćen sportu. Pošto Zapadna Njemačka nije imala previše ambicija da se razračuna sa ovakvom vrstom Hitlerovog naslijeđa tek pred ujedinjenje, tačnije 1988. godine postavilo se pitanje da li treba srušiti simbol Hitlerove vlasti i moći.

Shvaćeno je da nema potrebe za tim, pa je tako na ovom stadionu igrano i Svjetsko prvenstvo 2006. godine, Liga šampiona, pa i jedno finale Lige šampiona. Sada, dolazi Real Madrid, da igra sa Union Berlinom. Timom čiji navijači i dalje održavaju duh kolektivizma, timom koji svoj stadion ima na potpuno drugom kraju Berlina. Ekipa koja je 45 godina najslavnije stranice svoje istorije pisala u komunističkoj državi, sada jedan od najvećih mečeva u svojoj istoriji igra na Hitlerovom stadionu.

Pričajte šta hoćete, ali svi znamo da se ovakve stvari jednostavno ne rade.