Nekadašnji vođa Delije ispričao je detalje navijačkog života iz osamdesetih godina
Bivši vođa navijača Crvene zvezde, Delija, Zoran Timić Tima dao je intervju za zvanični klupski kanal u okviru serijala "Ultras - Timina priča". Nakon sjećanja na epizodu u kojoj su Delije htjele da slome nogu Draženu Petroviću, on se sada sjetio navijačkih sukoba u Beogradu i širom bivše Jugoslavije tokom osamdesetih.
"Kad dođeš u Zagreb, uvijek možeš da se skloniš negdje i da te niko ne provali, ali Split... Tu ako ne dođeš sa dobrom ekipom koja može da pruži otpor... Bilo je to istorijsko gostovanje u Splitu, gdje je nas 25 u vozu bilo naelektrisano i svjesno gdje idemo - spremni na sve. Stigli smo sat vremena pred početak utakmice, gdje nas je sačekalo još 15 naših koji su bili na moru. Krenuli smo kroz Rivu, prošli svim ulicama i ušli na stadion. Morali smo ranije da izađemo sa utakmice da bi stigli na voz i krenuli smo, dobro naoružani, jer smo bili svjesni da svašta može da se desi. Krenuli smo prema stanici, opet prolazili kroz Rivu i onda je počeo krš i lom. Razbijali smo kola, radnje, prevrtali tezge, gađali automobile i krenli su bukvalno da udaraju sve ljude koji su bili tu. A to 2. avgust, pola 10 uveče, puno turista koji su od straha i skakali u more. Nikakav otpor nam niko nije pružio i stigli smo do stanice. Kada smo utrčali u voz, stigla je Torcida. Gađali smo se kamenjem, ali nije se ništa desilo ozbiljnije".
Govorio je Timić i o tučama sa Grobarima i sjetio se i da je jedan od "viđenijih" navijača Partizana bio kasniji vođa novobeogradskog klana, Radoslav Trlajić, zvani Bata Trlaja, koji je ubijen 2000. godine u Beogradu. Bata Trlaja bio je vlasnik Fudbalskog kluba Bežanija i napadači su ga usmrtili pucnjima iz kalašnjikovima u Ulici Doktora Ivana Ribara, u kojoj je živio. Tokom napada, pokušavao je da pištoljem uzvrati vatru. Bio je hapšen 1998. godine u pošti na Bežanijskoj kosi pod sumnjom da je organizovao transport skoro četiri kilograma kokaina. Njegovo ubistvo posmatralo se godinama kao dio osvete zbog likvidacije Željka Ražnatovića Arkana, mada nije do kraja razjašnjena njegova umješanost u tu likvidaciju.
"Kafana 'Beli grad' se nalazila na mjestu gdje je sad Mekdonalds na Zelenom vijencu. U tom kraju je živio tada veliki mangup sa naše tribine, koga nisam poznavao, ali sam čuo priče o njemu - Boža Robija. Ljudi su spontano počeli da se okupljaju zbog njega i to je postalo mjesto Zvezdinih navijača. Grobari su se okupljali na Terazijskoj česmi, i često je dolazilo do tuča. Ključni događaj kada smo preuzeli primat što se tiče navijanja se desio 1987. godine. Tada je naša generacija stasala, a o toj grobarskoj ekipi se i dan danas pričaju bajke - kaznena ekspedicija i slično. Te priče su naravno prenaglašene. Naših 15, 20 je sjedilo u kafani 'Beli grad' prije utakmice i pilo. Grobari su došli s česme i predvodio ih je Pampi, ali je bio tu i Bata Trlaja, koji je poslije otišao u kriminalne vode. Već tad je bio jedan od žešćih momaka u gradu. Oni su došli, ali nisu htjeli da se biju, jer nas je bilo malo. Pampi je rekao momku iz Australije - Pjeru koji je dolazio na naše utakmice da ustane i dođe da popričaju, znajući na šta se aludira time. Ipak, Pjer je njega prvi udario, Pampiju su pale naočare i on je izvadio nož, nakon čega je krenula opšta frka. Neko je nokautirao Batu Trlaju, a Grobari su počeli da bježe po tezgama, dok smo ih mi jurili po pijaci. Bili su bijesni poslije utakmice i spremali se da krenu u osvetu. Na Slaviji su naletjeli na istu našu ekipu, bili su tu Kajman, Gangula, Crv, Zelja, Pjer, Toma, Stane, Žika doktor... I onda su poslije nekog natezanja i tu dobili batine. Bata Trlaja je ponovo završio na zemlji. Ispao je hrabar, htio da se bije, ali nije imao sreće, a ni dovoljno dobru ekipu da izađe kao pobjednik. Poslijje toga smo preuzeli primat u potpunosti".
Prisjetio se Tima i čuvenog časopisa - Sprint, čiji je dodatak o navijačima izazvao veliko interesovanje i uticao na formiranja navijačkih grupa, koji je potom stopirala policija.
"Zagrebački časopis Sprint je podigao navijačku scenu. Sjećam se da je 1988. godine izašao intervju sa nekim policajcem koji je ocrnio navijače, bukvalno nas je nazvao običnom bandom. Nas je to zaboljelo, i neformalni dogovor između nas, Grobara, Splićana i Zagrepčana bio je da odreagujemo i pošaljemo pismo demantija. Sprint je objavio sva četiri pisma, za divno čudo. Poslije mi je pričao sportski urednik tog zabavnog dijela Sprinta da su počela da stižu navijačka pisma u džakovima maltene. Oni su ih objavljivali, a tiraž je krenuo da raste. Toliko je to krenulo da ide, da su napravili navijački dodatak, a pomama za tim je bila takva da smo ustajali u sedam ujutru i išli na trafike, da se ne prodaju. Taj časopis je odigrao ključnu ulogu u stvaranju navijačkih grupa u svim gradovima, ali je policija potom zabranila da se taj navijački dodatak objavljuje.
Timić je rekao da su velike probleme imali i kada je riječ o nabavljanju navijačkih rekvizita.
"Živjeli smo u zadrtom komunističkom sistemu, koji je bio otporan na promjene. Ljudi su se toliko plašili da niko nije htio da nam uradi grb, prišivku, šal. Šta vi to hoćete? Šta vam znači to ultras, jel to nešto protiv države? Neću ja to da radim, da se miješam u te stvari. Ako je petokraka ili grb SFRJ - može, ali ovo ne smijem. Trebao nam je bubanj, jer on daje ritam i nosi pjesmu. No, bili su baš skupi. Mi smo mjesecima skupljali pare da kupimo bubanj i sjećam se jedne utakmice u Beogradu gdje nam je prišao neki čovjek i predstavio se kao generalni sekretar RK Crvena zvezda:
'Momci, imamo važnu utakmicu, jel bi mogli da dođete i navijate, častićemo vas neku kintu?' Nismo mi to zbog novca uradili, nego zato što smo entuzijasti. Nas je bilo 300, 400, a Zvezda je pobijedila uz odličnu atmosferu. I stvarno nas je rukometni klub častio, pa smo kupili dva, tri bubnja. Gledali smo navijače u Italiji i htjeli smo da i mi imamo takvu pirotehniku. Split je tu bio u prednosti, jer je na moru, a baklje su na čamcima za spasavanje na brodovima. Bilo im je jednostavno da dođu do toga, ali nama... Brodove nemamo, more nemamo i jedini način je da odeš u inostranstvo i da se snađeš. Dakle - skupiš novac, odeš u inostranstvo, nađeš nekog ko će ti ih prodati, preneseš ih preko granice, uneseš ih na stadion, zapališ i bez dileme ćeš biti uhapšen. No, prvu baklju smo zapalili 1986. godine na derbiju kada smo pobijedili 2:1. Zelja je zapalio i odmah su ga uhapsili. U to vrijeme kad padneš na tribini, prebije te, odvedu u stanicu, drže par sati, a ti napišeš izjavu i ideš kući. Danas s tobom pričaju u rukavicama, ali dobijaš veće kazne."