Jedni su se vratili u Premijer ligu, drugi sanjaju Superligu. Prije 22 godine igrali su duele koji se pamte i dvije decenije kasnije. Ovo je priča o bombi Sartida u Engleskoj, penalu koji to nije bio, muljanju sa sudijama i 16.500 Smederevaca koji sanjaju engleski skalp!
/piše Nikola Lalović - mondo.rs/
"Oni su bili apsolutni favoriti. iz samog razloga što su oni premijerligaši a mi dolazimo iz neke male Srbije. Male, ali za nas ponosne Srbije. I takvi smo uvek bili!", kaže Nenad Mirosavljević za MONDO, a Slavoljub Kizić dodaje: "Mislili su da će to lako da prođu, pogotovo u prvoj utakmici. Možda nisu znali ko smo i šta smo i odakle dolazimo. Mislili su da će lako jer ne igraju protiv Crvene zvezde i Partizana, ali mi smo u tom trenutku bili bolji možda i u boljoj formi od Zvezde i od Partizana!"
Šestog maja mnogi Srbi su se našli za trpezom. Uz prijatelje su proslavili svoju ili uveličali proslavu nečije krsne slave – Đurđevdana. Tog dana u Smederevu slavski kolač se obrtao u prostorijama kluba koji ne samo da je slavio svoju krsnu slavu već i nestvaran jubilej – 100 godina od osnivanja.
Samo dva dana ranije 1.400 kilometara dalje Ipsvič je savladao Koventri i poslije 22 godine se vratio u Premijer ligu. Sada na to niko nije imao primedbi. Ipak prije 22 godine, nisu mogli Englezi da odu iz Smedereva, a da ih sudija Luis Medina Kantaljeho ne "pogura" u drugu rundu Kupa UEFA. Ovo je priča o meču koji je podigao cijelo Smederevo na noge, o utakmici pred 16.500 ljudi, sumnjivom penalu, kukanju Markusa Benta, golčini Sartida na "Portman Roudu" i nekim radnjama iza kulisa. Ovo je priča o duelima Sartida i Ipsviča u Kupu UEFA, rijetkim danima kada je u Smederevu fudbal bio jači od čelika!
IŠLI SMO DA IH POBIJEDIMO, ŠTA IMA VEZE ŠTO SU ENGLEZI!
"Bilo im je jasno poslije prve utakmice ko smo i šta smo i mislim da nisu baš sjedili skrštenih ruku pred revanš. Možda su i namjerno tražili tog Španca da sudi! Da li je naš savez tada radio na tome, mislim da nije, dok drugi savezi nisu sjedili skrštenih ruku", nastavlja priču Slavoljub Kizić, ali da krenemo od početka.
"Ekspanzija fudbala u Smederevu se desila četiri-pet godina ranije. Krenulo je da se ide kroz rangove '97, '98 i tada je pri završetku bio nov stadion. Impozantan je bio i taj veliki semafor koji je u rangu veličine semafora na "Marakani" ili na "JNA". To je tad bio raritet, posebno za Smederevo koja je manja sredina od Beograda. A opet skupili smo takva fudbalska imena, recimo Vasković i ja smo bili reprezentativci naše zemlje Goran Bogdanović je bio tu, pa Marko Pantelić koga smo mi vratili u život poslije svih njegovih avantura koje je imao. Poslije je on iz Smedereva otišao u Zvezdu, vratio se u reprezentaciju, otišao u Njemačku. Smederevo je njemu i svima nama bilo uzlazna stepenica", kaže za MONDO Dragan Žilić, u to vrijeme standardni reprezentativac SR Jugoslavije. I to kao igrač Sartida!
Godinu dana prije meča sa Ipsvičom u drugom kolu Kupa UEFA u Smederevo je došla najubojitija "devetka" koju je grad na Dunavu ikad vidio. Svaka čast Marku Panteliću i Mateji Kežmanu, ali od Nenada Mirosavljevića niko nije dao više golova pored Stare železare. A on je zajedno sa ovim timom dobro znao kako da savlada Ostrvske ekipe – prvo Dandi junajted 2001. godine, pa Bangor siti te sezone.
"Igrali smo dva puta sa ostrvskim ekipama, ali opet Ipsvič je bio mnogo ozbiljniji rival. Velšani su bili poluamateri i Dandi koji je kao škotski klub bio ozbiljniji protivnik", prisjeća se Mirosavljević pa dodaje: "Ideš u Englesku u kolijevku fudbala, sa imenima kakva su oni tada imali gdje su bili braća Bent, Džordž Finidi reprezentativac Nigerije, Holand koji je bio kapiten ekipe... Mi se nismo uplašili. Bili smo jedan skup fenomenalnih karaktera i nismo se plašili nikoga. Išli smo tamo da pobijedimo, bukvalno takav smo imali stav. Samim tim što predstavljamo klub, grad, našu državu Srbiju na evropskoj sceni nama je to bilo dovoljno. Idemo da pobijedimo utakmicu, nije nam bilo bitno ko je protivnik, iako je to bio protivnik iz engleske Premijer lige!"
Da sada neko izvuče neriješeno u gostima petoplasiranoj ekipi Premijer lige (1:1 na "Portman Roudu" 3. oktobra 2002. godine) bilo bi to pravo čudo. "Oklopnici" tada nisu baš mnogo marili za renome rivala, što potvrđuje još jedan akter te utakmice Slavoljub Kizić.
"Sad iz ovog ugla kad bi neko rekao igraš protiv petoplasirane ekipe Premijer lige Engleske gdje su tamo svi velikani, znamo svi koje su to ekipe i koji giganti... Mi smo izvukli Ipsvič, a ja pošteno da vam kažem nisam bio svjestan jačine te ekipe. Nismo toliko obraćali pažnju, nismo bili ni svjesni jačine tog protivnika. Već kad smo otišli tamo na gostovanje i vidjeli kakvi su to uslovi malo smo se uozbiljili. Znali smo gdje smo došli, ali nismo imali neki strah od imena i veličine protivnika. Imali smo jednu uigranu ekipu, ekipu koja je znala šta hoće i koja je igrala dobar fudbal. Gošu Bogradnovića, Mirosavljevića, Vaskoviča, Žilića na golu, sa mladim igračima kakvi su bili Draksi Radosavljević, Ramović, Kekezović, stvarno jedna dobra ekipa. U napadu pored Mirosavljevića Zečević i Coka Antunović... Baš, baš dobra ekipa!"
MI TO U ŽIVOTU NISMO VIDJELI!
Stadion u Smederevu bio je pravi "engleski" i zato su ga svi u Srbiji voljeli tih godina. Bez atletske staze, sa navijačima odmah pored terena. Ipak, ono što su zatekli u Engleskoj nije moglo da se doživi u Srbiji.
"To je njima pravi praznik fudbala. Od dolaska, pripreme utakmice, samog treninga, stvarno je sve to izgledalo impozantno, a pogotovo utakmica. Pun stadion navijača, koji su tik uz tribinu, nema atletske staze, znate kakav je impozantan Portman Roud. Igraš jednu utakmicu gdje samo publika samo može da te ponese da budeš što bolji. Teren fenomenalan, uslovi izvanredni, motivacija jer igraš protiv premijerligaša... Mi smo čak poveli u toj utakmici, igrali smo odlično", ističe Slavoljub Kizić, a Nenad Mirosavljević se prisjeća kakva je milina bila igrati na tom terenu. "Portman Roud je tih godina proglašavan za najbolji teren u Engleskoj. Sjećam se samo kada smo izašli veče prije na stadion na trening da nismo mogli da nas pohvata Jovica Škoro na terenu! To je nešto što su mnogi od nas prvi put i vidjeli! Bilo je fenomenalno, željeli smo da ostanemo na treningu jedno dva sata da je bilo moguće", uz osmijeh nam priča nekadašnji špic Sartida.
KAO BILIJARSKA KUGLA... A ONDA JE ENGLESKA ZAĆUTALA!
Igrao se 32. minut na krcatom "Portman roudu" kada je stadion utihnuo. Dejan Ramović je prvo zalomio, onda poslao sjajan pas napred, a Nenad Mirosavljević je pocijepao mrežu! Endi Maršal tu nije mogao ništa.
"Bio je fenomenalan Ramovićev pas, a takav je teren bio da je lopta išla kao bilijarska kugla na stolu. Htio sam da šutnem u prvi ugao, a znao sam da će golman da me čeka negdje dole. Znao sam, ako je pošaljem jako gore teže će da odbrani. Šutnuo sam punom i hajde da kažemo da mi se posrećilo", prisjeća se svoje bombe sa "Portman Rouda Mirosavljević za MONDO.
I dodaje – nije to ništa posebno, to je bio njegov posao! Što bi se reklo, ja sam svoje odradio, a ako me se sjete, sjete se... "Imena koja su oni imali u svojoj ekipi su njih svrstavala u apsolutnog favorita te utakmice, ali mi smo bili svjesni da nemamo šta da izgubimo. Mi smo išli da pobijedimo utakmicu. Nismo imali respekt prema njima da su oni to što jesu. Vjerovali smo u sebe, u svoje kvalitete, da možemo da pobijedimo tu utakmicu. A generalno ja sam igrao na tom mjestu napadača gdje je moj zadatak bio da postižem golove. Ja sam to shvatao kao svoj posao i moj zadatak je bio da postižem golove i ja sam se trudio na svakoj utakmici da to što bolje radim i da pokušam da postignem što više golova. Meni je bilo bitno da ispunim ono što se od mene očekuje, da postignem pogodak i da moja ekipa ako je moguće izbori što bolji rezultat. Onog trenutka kada izađem na teren meni protivnik jednostavno nije bio bitan."
Dragan Žilić je kao hobotnica skidao sve lopte koje su letjele ka njegovoj mreži, ali jednu ipak nije mogao. Alun Amstrong ga je savladao, ali je loptu primio iza leđa odbrane Sartida. Da je tada bilo VAR-a...
"Mislim da bi ofsajd bio dosuđen! Iz kog razloga to mislim? Desila se još jedna situacija gdje nije podignut ofsajd, gdje je bio ofsajd čak možda više od metar. Čista šansa za Ipsvič, koju sam ja odbranio. Tako da mislim da su ih malo pogurali", iskren je tadašnji čuvar mreže reprezentacije Jugoslavije.
ON JE PAO KAO DA SAM GA IZ AVIONA GURNUO!
Sartid je u Smederevo donio 1:1 i cijela zemlja je vidjela da ekipa Jovice Škora može sa Englezima! Na kraju je na meču presudio Markus Bent nad kojim je napravljen penal i koga poslije meča nije bilo sramota da izjavi: "Bilo je još nekoliko penala na ovom meču, faulirali su me jer su fizički jaka ekipa. Ipak uspjeli smo da podignemo našu igru na viši nivo i da pobijedimo."
"I ja mislim da nije bio, ali šta da radimo. Vidjeli ste i sami kako je sudija to odradio i šta da se radi", prisjeća se Slavoljub Kizić i dodaje: "Da je umjesto Španca taj meč sudio Nijemac ne bi bilo penala. Ne bi sigurno!" Procijenite sami:
"Bio je mali kontakt. On je bio viši od mene u tom duelu, bio je mali kontakt i ja sam samo svojim prilaskom stavio ruku na njegova leđa. Međutim on je kao u skoku odglumio taj pad. Pao je, ispalo je kao da sam ga gurnuo iz aviona pravo da ti kažem. A ja sam samo prišao da uradim tu korekciju jer je neko od štopera ispred malo zakasnio. Napustio sam desnu stranu da priđem jer je lopta krenula ka njemu. Samo sam naslonio ruku, blagi dodir. Međutim on se izvio i onako korpulentan i jak pao i ovaj Španac je jedva dočekao to da sudi", premotava film za MONDO Slavoljub Kizić,
Najbliži svemu što se dešavalo bio je naravno Dragan Žilić...."Stvarno je nesrećno napravio taj penal, još je to bilo nešto pred kraj poluvremena, gdje je nama falilo to malo da izdržimo da tu nulu sačuvamo. Mi smo u tom momentu imali realan rezultat koji nas je vodio u drugo kolo Kupa UEFA. Stvarno je.... Nismo ni bunili mnogo oko tog penala, mi smo vjerovali da možemo da uzvratimo na toj utakmici, da postignemo gol jer smo postigli i gol u gostima."
Prekršio je Bent ono pravilo da igrač nad kojim je faul napravljen nikada ne izvodi jedanaesterac i na kraju pogodio. Ipak, malo je falilo... "Kod penala sam je imao na ruci, procijenio sam gdje će šutirati. Čekao sam ga do kraja baš iz tog razloga. U Smederevu sam imao utakmice gdje sam branio i četiri penala na meču, ali eto kod tog penala nisam bio dovoljno dugačak da bih je skinuo."
Nije samo penal ono za čim u Smederevu i dan-danas žale. Na samom početku meča je lako moglo da bude 1:0 za domaćina, a onda – ko zna šta bi bilo. "Boris Vasković je pogodio stativu! Golman je već pao, samo da je ušla... Na kraju nismo imali dovoljno "danfa" što se kaže", ističe Žilić.
Na oba meča bilo je problematičnih odluka i to kod oba gola engleske ekipe. Da ponovoimo pitanje. Da je bilo VAR-a... "Ja mislim da bi sigurno prošli. Igrali smo tamo fenomenalnu utakmicu, pitanje je šta bi bilo da je ostalo 0:1 u Ipsviču. Mi smo čak poslije jednog kornera pri 0:1 imali šansu. A u revanšu, pogotovo kod tog penala, mislim da bi VAR odlučivao sigurno o tome. Smatram da nije težina prekršaja bila tolika za kazneni udarac. Sigurno bi se iz različitih uglova vidjelo da ga ja nisam gurnuo nego sam samo naslonio ruku. Prišao i naslonio. Međutim on je odmah pokazao na bijelu tačku. Mada je Žilić bio blizu da odbrani taj penal. Imali smo i šansu prije toga, Vasković je pogodio stativu...", sjeća se sa setom u glasu Slavoljub Kizić.
TO SE NE PAMTI – KO SAD DOVEDE 15.000 LJUDI NA STADION?
"Možda malo više tog iskustva, jer oni su dolazili iz lige gdje je svaka utakmica bila kao mi kad jednom odigramo protiv Crvene zvezde i Partizana. Njima je svaka utakmica bila takva ili jača. Falilo je možda malo više neke drskosti i sigurno malo sreće. Da je ta Vaskovićeva prečka bio pogodak, ko zna šta bi bilo. Ili da je sudija kod nihovog gola svirao ofsajd. Možda je i bio ofsajd, ja mislim da jeste i dan-danas, ali eto", kaže Nenad Mirosavljević.
Ipak, lijepe uspomene ostaju. Uspomene na fudbal koji se igrao iz srca i duše i fudbal za koji je živio cijeli grad. "Onakva atmosfera i ambijent u Smederevu mislim da se ne pamti. Nije bilo nikad, a da li će biti u nekoj perspektivi vidjećemo. Teško da će nekada da se ponovi da neki srpski klub koji nije Zvezda i Partizan skupi 15.000 ljudi na stadionu. Ali mislim da se fudbal onda igrao iz srca i iz duše i da su bile mnogo kvalitetnije ekipe. Dosta utakmica protiv Crvene zvezde i Partizana sa punim tribinama, pa i protiv Obilića je bilo 10.000 ljudi. To su bile ekipe za svaki respekt, u svakom timu je bilo po tri-četiri sjajna igrača koji su u svojim klubovima bili vedete", kaže Kizić, a njegov tadašnji saigrač koji je igrao u napadu dodaje: "Cijeli grad živio za fudbal. Nažalost sad kad pogledam. nigdje nema publike. A tada u Smederevu na svaku utakmicu koju smo igrali, bez obzira ko je došao, da li je to Javor ili Zeta, bilo je po 5.000, 6.000 ljudi. Kada dođu veći klubovi poput Crvene zvezde i Partizana bio je pun stadion. A čak i protiv Obilića, Vojvodine, OFK Beograda je znao da bude pun stadion. Nije isto kad izađeš i ima 100-200-300 ljudi i kad imaš 5-6.000 navijača. Prava fudbalska atmosfera na stadionu, kao u Engleskoj, tu su ti navijači odmah do tebe. Cijeli grad je živio za fudbal, osjećaš se kao fudbaler, kao igrač, kao da si igrač i to je svima nama prijalo.
TVRDIM, DANAS BISMO SE BORILI ZA TITULU!
Kakav je to samo tim bio! U napadu Nenad Mirosavljević, Milorad Zečević, Marko Pantelić, Saša Antunović... Žilić i Ranković na golu, u odbrani Mrdak, Spasić, Sočanac, Radosavljević, u vezi Bogdanović, Mudrinić, Kocić, Kizić... Nije ni čudo što su na kraju uzeli kup Crvenoj zvezdi, a da je bilo drugačije... "Ta generacija Sartida, kakav je današnji fudbal, da smo ostali na okupu bar još godinu-dvije osvojili bismo još neki trofej", kaže Kizić.
Ipak, završnu riječ ćemo dati napadaču. Pa, šta ima da nam kaže Nenad Mirosavljević? "Ja sam siguran da bi se taj Sartid u ovom sadašnjem trenutku se borio za titulu. Siguran sam. I tad se borio. Iako u ovom trenutku u našoj ligi Crvena zvezda odskače od svih drugih klubova po kvalitetu, tu je TSC koji je već nekoliko godina u samom vrhu, Partizan je nažalost u velikom padu i svašta se dešava. Čukarički je tu negdje iza njih. U tom trenutku mi smo se borili za sam vrh, čak u jesenjem dijelu smo igrali na "Marakani" za prvo mjesto i izgubili smo taj meč 1:0. Da smo pobijedili mi bismo bili prvi na tabeli i to je dokaz ogromnog kvaliteta koji smo imali. Siguran sam da bi se sigurno borili za šampionsku titulu. Ne mogu baš da kažem da bi bili šampioni, ali iako je nezahvalno govoriti, promijenio se dosta fudbal od onda i sada, igra se sad se igra dosta brže, bez obzira na to stojim iza svega onoga što sam rekao", kaže za kraj ove priče za MONDO Nenad Mirosavljević.
Tih godina, kao neko ko je bio na mečevima sa Dandijem, Slavijom iz Praga, Ipsvičom, Sarajevom mogu da potvrdim da je grad živio za fudbal. Sada, kada se Smederevo bori za ulazak u Superligu ponovo je u vrhu po gledanosti u drugom rangu takmičenja. A fudbalerima to znači, kao što je sam Nenad Mirosavljević rekao. Zato, za vikend je lijepo vrijeme. Podržite lokalni klub, idite da gledate fudbal. Možda i u vaše dvorište nekad dođe neki Ipsvič. Nama Smederevcima to ne može da izblijedi. Prošle su 22 godine, ali kao da je bilo juče.
(MONDO, Nikola Lalović)