Sa Vojvodinom je igrao finale evropskog takmičenja, a u Sartidu postao legenda kada je u grad kraj Dunava donio trofej! Igrao je za Jugoslaviju pred 100.000 ljudi, pa digao cijelu Hrvatsku na noge! Brani i danas sa 50, jedan jedini - Dragan Žilić!
Skandirali su mu "Srbe na vrbe", pa ga slavili kada je donio trofej u Rijeku. Igrao je drugu ligu, pa dvije godine kasnije branio protiv Brazila pred 106.000 ljudi. Sjedio je na klupi godinu dana, pa oteo trofej Crvenoj zvezdi. Igrao je evropsko finale sa Vojvodinom, a sa 50 godina i dalje brani i to u Njemačkoj! Karijera Dragana Žilića ne bi mogla da stane u film, morala bi da se snimi makar serija. Zato, zavalite se i uživajte!
"U Kikindi sam počeo da branim sa 19, 1994. godine. Tada smo ispali i dvije sezone smo igrali u drugoj ligi. Kroz te dvije godine smo gradili ekipu sa Mudrinićem, Krstajićem, Milićevićem i 1996. smo u proleće obezbedili povratak u najviši rang", prisjeća se u intervjuu za MONDO Dragan Žilić.
Odmah na startu karijere je pokazao da je drugačiji i spreman na neki drugačiji put. Priča se da je odbio Crvenu zvezdu..."Istina je! Apsolutno nije lako da se odbije poziv Crvene zvezde, ali nismo se našli na talasnim dužinama u to vrijeme. Iz Vojvodine je te godine Aleksandar Kocić otišao u Peruđu i ostalo je upražnjeno mjesto na golu. Tako da sam izabrao Novi Sad", ističe on.
"Vječite" u Srbiji nije lako odbiti, ali nekome se takva odluka isplati. Recimo - odvede ga do Brazila! "Stojim iza toga da je to bila ispravna odluka, jer sam poslije dvije godine postao reprezentativac. Debitovao sam protiv protiv Brazila u prijateljskoj utakmici pred 106.000 ljudi na tribinama. Branio sam cijelo drugo poluvrijeme i nisam primio gol", ističe Žilić. "To je bio Sao Luis, jedan od najvećih stadiona u zemlji. Kapacitet je bio 97-98.000, a oni su pustili i više navijača. Znam da nam je tadašnji sekretar FS Jugoslavije saopštio da je na tribinama bilo 106.000 ljudi!"
Ušao je u drugom poluvremenu umjesto Ivice Kralja, a uspio je da sačuva mrežu u gostima protiv nevjerovatne ekipe. I to sa igračem manje, jer je Nenad Grozdić dobio crveni karton u 55. minutu.
"Evo da istaknemo jedno od najvećih imena brazilskog fudbala, Rivalda. On je tada bio u sastavu, Denilson, koji je te godine bio najskuplji igrač u istoriji fudbala je igrao, Kafu je bio kapiten...", prisjeća se Žilić koji je poslije toga znao - postao je igrač! "S obzirom da sam samo dvije godine prije toga branio kod kuće u drugoj ligi, sa nepune 25 godine sam sebi stvarno mogao da kažem da sam ozbiljan igrač! Dvije i po godine poslije druge lige sam igrao utakmicu protiv Brazila, sa takvim veličinama našeg fudbala poput Jokanovića, Đukića, Mijatovića, Bate Mirkovića, Saše Ćurčića..."
ZABORAVLJENO EVROPSKO FINALE SRPSKOG FUDBALA!
Debitovao je za reprezentaciju, a dok je tim predvođen Slobodanom Santračom bio na pripremama za Mundijal u Francuskoj, on je 1998. godine igrao evropsko finale sa Vojvodinom! Generacija sa Mrdakom, Mudrinićem, Bratićem, Jankovićem, Lazetićem, Drinčićem stigla je do kraja u Intertoto kupu. "Evo, ti pričaš, ja se ježim! To je trajalo pola juna, juli i pola avgusta, a mi smo mečeve igrali na sedam dana. Prvenstvo još nije ni počelo! Nama je pauza između kraja prošle sezone i početka priprema bila možda dvije sedmice ili čak desetak dana. Sa novom ekipom i novim trenerom Tošom Manojlovićem napravila se sjajna kohezija. Mi smo stvarno bili mladi, kapiten je bio Vranješ koji je u to vrijeme imao 23 godine. Ja sam imao 23 godine, Cilinšek 22-23, Leo Lerinc isto toliko, Vidak Bratić, Nikola Lazetić, Vladimir Matijašević su bili još mlađi... "
Put ih je preko samog sjevera Evrope vodio do Bastije i herojske pobjede od 4:0 nad francuskim timom na "Karađorđu". "Mi smo prolazili kolo za kolo i nismo mi tu očekivali nešto veliko. Pogotovo iz razloga što od igrača koji su igrali skoro niko nije bio standardan prošle sezone, projekat kluba je bio da se forsiraju mladi igrači. Krenuli smo od prvog kola i Stabeka, njih smo pravo da ti kažem "istamburali". Pa smo dobili Erebro, Kalinjingrad smo pobijedili 4:2 u Novom Sadu. Obzirom da se to tokom cijelog ljeta igralo, da su ljudi na godišnjim odmorima s početka je to bilo dosta stidljivo po nekoliko hiljada ljudi. Ja ne znam da li su se u Novom Sadu nekada tapkale karte prije ili poslije te utakmice sa Verderom!", ističe Žilć za MONDO, referišući na kultnu utakmicu finala Intertoto kupa.
Nikada ni prije ni kasnije nije više ljudi stalo na "Karađorđe". UEFU je boljela glava, prijetili su kaznama, ali avaj... "Mislim da nisu smjeli da ih otvore, ali su se otvorile sve tribine i svjesno je klub platio kaznu. Poslije tih utakmica sam ja dobio poziv za reprezentaciju." Verder je u finalu došao do trofeja i šanse da igra Kup UEFA samo golom razlike, a to da jedan srpski tim pobijedi ekipu iz "lige petice" 4:0... E, to se ne pamti! "Da se vratim na to četvrto kolo protiv Bastilje gdje smo izgubili prvu utakmicu. Igrali smo protiv kluba iz lige petice i mi smo u tom poletu, u zanosu koji nas je ponio igrali bez respekta svjesni da je teško dostići rezultat od 2:0. Pregazili smo ih u Novom Sadu 4:0! Ušli smo u finale sa realnim šansama da protiv Verdera nešto uradimo. Prva utakmica u Bremenu 1:0, isto primljen neki gol petnaestak minuta do kraja, mogli smo čak i nulu da izvučemo. U Novom Sadu u revanšu je bilo 1:1. Vidak Bratić je dao fantastičan gol i mislim da je početkom drugog poluvremena Torsten Frings izjednačio", ističe i dalje aktivni čuvar mreže.
Danas je teško zamisliti da u Ligi konferencija neki srpski klub stigne do finala. Pogotovo, ako nije riječ o Crvenoj zvezdi ili Partizanu. "Istina. Ponavljam, stvarno je bilo tapkanja karata za tu utakmicu protiv Verdera. Odziv je bio nevjerovatan. S početka je to bilo dosta stidljivo jer nije bilo nekih zvučnih protivnika. Skandinavci, pa poslije Rusi koji nisu bili neki poznat klub... Ali stvarno ne bi smjelo da se zaboravi taj uspjeh našeg klupskog fudbala i Vojvodine kao velikog kluba. To je bio klub baziran na domaćim igračima i zbog toga je uspjeh i veći. Možda je vrijeme da se kolektivno kao srpski fudbal vratimo takvim stvarima. Da probamo da pravimo mlade igrače, da ih ne prodajemo. Da ovdje naprave prvi korak što bi bilo dobro i za njih i za klubove. i za reprezentaciju."
BIO SAM NA SPISKU ZA EURO, PRECRTALI SU ME JER SAM TRAŽIO PLATU!
Samo godinu godinu dana kasnije, Žilić je bio suspendovan! Nakon što je svojim odbranama doprinio da klub odigra svoje jedino evropsko finale u istoriji, uskraćen mu je odlazak na Euro 2000. godine. Razlog? Tražio je svoju platu.
"U Vojvodini se desio štrajk igrača, mi smo opravdano tražili neisplaćene plate, Klub je odgovorio suspenzijama gotovo cijelog tima. Kasnije se ta ekipa raspala, neko je već na polusezoni otišao. Klub jedino Vranješa kao kapitena i mene kao reprezentativca nije htio da pusti te zime. Bio sam na spisku reprezentativaca za Euro u Belgiji i Holandiji, već određen kao treći golman, ali zbog suspenzije nisam mogao da idem na prvenstvo i propustio sam Euro 2000", naglašava Žilić koji i danas smatra da ipak nije pogriješio što je 1996. izabrao Vošu!
SARAJEVO? RAZLUPALI SU NAM AUTOBUS, BILO JE DEGUTANTNO!
Nakon svega otišao je u Bugarsku gdje se kockice nisu poklopile zbog povreda, pa je iz CSKA iz Sofije stigao u Sartid. Na mjesto gdje je samo nekoliko godina ranije dobio batine! Ko je tog kišnog dana bio na stadionu Sartida vidio je kako igrač domaćeg tima postiže pogodak sa gotovo pola terena jer Žilića odjednom nije bilo na golu. Pa, da konačno nekoliko decenija kasnije otkrijemo šta se desilo!
"Ta utakmica je poslije poništena i registrovana sa 3:0 za Vojvodinu. Nije postojao snimak incidenta jer je bilo kišno vrijeme i neko je spustio kišobran preko kamere! Navijač je ušao na teren i udario me u lice sa leđa. Ja sam mahinalno stavio ruku na lice, tu loptu nisam ni vidio, preskočila me je i ušla u gol. Utakmica jeste prekinuta, ali baš zbog snimka koji nije postojao nije moglo da se potvrdi šta se desilo. Ipak sticajem okolnosti na utakmici je bio prisutan Jovo Popović tadašnji komesar za bezbjednost FS Jugoslavije, na njegove oči se sve to desilo i utakmica je registrovana 3:0", priča sada legendarni golman Sartida. Da li se kada je stigao u Smederevo sjetio tog događaja? "Kako da ne, Bože! Čak sam i upoznao tog dečka poslije. Nije tu ni bilo nekih trzavica, jednostavno mi se tim putem izvinio, a ja sam oprostio."
Sartid je tih godina redovno igrao Evropu i nedavno smo se prisjetili kultnih mečeva sa Ipsvič Taunom u kupu UEFA. Ipak, ono što se najviše pamti je trofej koji je stigao u Đurađev grad!
"Ja sam i sa Vojvodinom neuspješno igrao dva finala protiv Crvene zvezde, a treće je bilo godinu ranije kada je Pjanović dao pobjednički gol glavom. I tu smo mi imali šanse za izjednačenje, ali sljedeće godine naša sjajna ekipa pobijedila. Pantelić je došao na polusezoni i Škoro mu je davao šansu na kašičicu, uvodio ga je u drugom poluvremenu. Trajao je taj period njegovog oporavka i vraćanja u domaći fudbal poslije svih njegovih avantura i poslije bolesti koje je imao u Obiliću. Mislim da mu je Škoro napravio veliku uslugu sa tim postepenim uvođenjem u prvi tim Sartida gdje je on u stvari i dostigao pravu formu 2003. kad smo osvojili kup. U sezoni 2003/04 Ratko Dostanić je došao na mjesto trenera. Mi smo tu polusezonu tako odigrali da smo posljednje kolo igrali na "Marakani" sa Zvezdom za jesenju titulu! Bili smo na dva boda iza Zvezde, Partizan je bio bod iza nas, treći. Eventualnom pobjedom na "MarakanI" mi smo mogli da skočimo na prvo mjesto, bez obzira na crno-bijele. Dešava se da mi izgubimo 1:0 na "Marakani" od Zvezde sa Vidićem, Lalatovićem, Žigićem, Boškovićem... Partizan je pobijedio svoj meč i mi smo završili kao treći. Pobjeđivali smo kod kuće redom, a u gostima još lakše. Ratko nam je promijenio sistem igre i doveo je nekoliko pojačanja. Protresao tu ekipu koja se malo i ustajala. Doveo je nova imena, ali sa starom osovinom. Pantelić je tada iskočio i u tandemu sa Mirosavljevićem u špicu - nije bilo boljih!"
U moru lijepih uspomena, za Smederevo ga veže i jedna ružna. Iz Sarajeva je jedva izvukao živu glavu ničim izazvano. "Tu polusezonu smo igrali fantastično, a u Evropi smo počeli od Sarajeva. Dobili smo 3:0 kod kuće, a tamo je bilo incidenata i meč se završio 1:1. Razlupali su nam autobus, totalno je sve bilo neprijateljski nastrojeno. Da se toliko negativno ponašaju prema nama, to mi je bilo stvarno degutantno. U revanšu bilo 3:0.. Zatim smo igrali sa Slavijom iz Praga. Nismo mi imali mnogo šanse pošto smo kući dobili crveni karton i izgubili", priseća se Žilić.
SRBIN U HRVATSKOJ... REKLI SU MI NEMOJ, NIJE PAMETNO!
A onda je došla 2005. godina i desilo se nešto nevjerovatno. Reprezentativac SR Jugoslavije, najbolji golman srpske lige potpisao je ugovor sa Rijekom! "Ja sam te sezone relativno kasno potpisao za Rijeku, polovinom jula. Tada u klub dolazi Dušan Kerkez, ali on je iz Zrinskog prešao u Rijeku i došao je mjesec dana prije mene bez ijednog problema. Čovjek rođeni Beograđanin", priča nam 50-godišnji i dalje aktivni čuvar mreže i nastavlja: "Ja sam došao iz drugog pokušaja. Šta je bilo? Mi smo krajem juna skoro sve dogovorii sa upravom gdje je meni sutradan javljeno da oni ne mogu protiv navijača. Da nije najpametnije. Ja sam rekao u pravu ste, nisam ni ja za to i tu su pregovori stali. Poslije dvadesetak dana mi se javlja menadžer i kaže da Rijeka ponovo dolazi na pregovore. Prvenstvo u Hrvatskoj treba da počne za desetak dana, a oni su prije toga igrali Superkup Hrvatske na Poljudu protiv Hajduk gdje je njihov golman pogriješio i klub se odlučio da im je neophodan novi čuvar mreže. Bez ikakvih dilema su se odlučili za mene. Išli su preko riječi navijača. U Beogradu su mi rekli da mi garantuju punu bezbjednost za mene i familiju ako budemo pristali da dođemo tamo. Ja sam sjeo, porazgovarao sa porodicom i odlučio sam se da potpišem!"
Sada je to, srećom, najnormalnija stvar. Hrvati igraju u Superligi, Srbi u HNL-u i nikakvih tenzija nema. Te 2005. baš i nije bilo tako pa se nameće pitanje - zašto se odlučio baš za Rijeku? Bilo je i drugih ponuda. "Najrealnija i najistinitija priča je da sam ja u tom trenutku imao 31 godinu. Imao sam na čekanju par klubova iz Turske, Grčke... Prelazni rok je već dobrano zagazio, polovina ekipa je već počela pripreme. Rijeka je baš, baš zagrizla i poslije razgovora sa porodicom nisam više imao dilema oko odlaska tamo. Mi smo bili smješteni u Opatiji i mislio sam da ne mogu da imam nekih ličnih neprijatnosti. Sportskih? Svašta može da se desi na terenu, ali nisam ništa na nacionalnoj bazi doživljavao od protivničkih igrača. Oni su meni stvarno garantovali punu bezbjednost i tako je i bilo. Kasnije se desio nemio incident u gradu, ali je od toga prošlo godinu i po dana. To je bila izolovana situacija. Više je bilo pritiska od navijača, što je opet apsurd jer nisam imao toliko problema sa protivničkim navijačima koliko sa "Armadom". Prvih šest mjeseci je bilo baš, baš burno. Poslije jedne utakmice u Zagrebu gdje smo pobijedili Dinamo na "Maksimiru" situacija krenula da se niveliše. Da se dovodi u neko mirno stanje što se tiče odnosa "Armade" prema meni. Teško je da čovjek sažme te stvari. Dvije tribine mi aplaudiraju i "Armada" koja se od toga ograđuje. Malo čudna situacija."
Kada se ode na hrvatske medije i dalje mogu da se pročitaju vijesti iz tog perioda. Kako kažu na prvoj utakmici koju je sa tribina gledao Žilić je mogao da čuje razne povike sa tribina. "Odlazi Žiliću", "Jebeš fudbal, ja volim nogomet"... Čak i "Srbe na vrbe".
"Da, sve je istinito. Sad zamislite situaciju, neprijatno do zla Boga. Baš je bilo napeto. To se dešava u jednoj sredini koju ostali dijelovi Hrvatske, posebno navijači Hajduka i Dinama zovu "crvenom Rijekom". "Srpskom Rijekom". Takve riječi, takve uvrede, ja doživljavam od te Rijeke, od te "Armade" koju ostali navijači kao što su "Torcida" ili "Bed Blu Bojs" prozivaju da su srpski navijači. Bilo je tu svakakvih priča, svakakvih pisanja... "Armada" sa takvim uzvicima nije dobijala odobravanje centralne tribine i one tribine ispod stijena. Čak su dobijali i zvižduke. A dešava se da Rijeka tu sezonu skida sve ograde! Tu sezonu kada sam ja došao oni su sve ograde poskidali!", govori nam tadašnji reprezentativac Jugoslavije.
U svojoj prvoj sezoni u klubu sa Rijekom je osvojio kup Hrvatske i to nakon što je u finalu primio pet golova na jednom meču. Ipak, meč koji mu navijači nikada neće zaboraviti je onaj iz sljedeće sezone kada je postigao jedini gol u karijeri!
"To je četvrfinale kupa! Konavle, trećeligaš, to je dole kod Dubrovnika, prema Crnoj Gori. Teren - jedna travčica trave! Igrale su se dvije utakmice, prvu smo dobili u Rijeci 3:1. Ideš sa tri gola koja si dao trećeligašu u goste. Seoski stadion, sa ogradom, bez tribina, skupilo se nekoliko hiljada ljudi... Dadoše nam jedan gol! Mi smo u drugom poluvremenu krenuli da napadamo, ali nam nije polazilo ništa od ruke. Te stativa, te prečka, a onda nam pred kraj daju drugi gol koji ih vodi dalje! Mi više nismo imali nikakvih dilema, bio je čini mi se 92. minut. Ja sam treneru digao ruku, viknuo: 'Šefe, da idem? On viče - Idi!' U punom šprintu odlazim sa mojih 16 u njihovih 16 metara. U publici je već erupcija, prolaze u polufinale, viču, kreću polako preko ograde da ulaze na teren. Ja u tom punom šprintu bez stajanja čekam da se izvede korner. Lopta ulazna, visoka, balonka, nebu pod oblake. Ide, ide, ja idem i trčim i mislim se stići ću je kako god. Pogađam je direktno čelom po sredini gola sa nekiš šest-sedam metara. Bez ometanja, niko nije bio tu. Jedan igrač je skočio sa mnom u duel, ali nisam ga ni osjetio. Samo gledam gol. I pogađam čelom direktno na drugoj stativi gdje stoji njihov igrač, zagrlio je stativu. Tek sam kasnije na snimku vidio da je njemu lopta prošla kroz noge! Nevjerovatno, situacija, kraj utakmice! Mislim da je sudija odmah sudio kraj poslije toga, da im nije dozvolio ni da krenu sa centra. Bilo je komentara tipa pa gdje baš on da nam da gol..."
Da li je na kraju uspio da pridobije srca Riječana? "Da! Mi i sad porodično odlazimo za Opatiju i za Rijeku rado gdje se prošetamo korzom. U Opatiji smo najčešće smješteni, odemo porodično. Nikad nisam zažalio, ostao sam četiri godine tamo", iskren je Žilić.
Ipak, na kraju se to sa Rijekom nije lijepo završilo. Kada je stigao Zlatko Dalić, Žilić je vidio da mu se ne piše dobro... "Dalić je došao 2007. na mjesto trenera i poslije priprema sam već u četvrtom-petom kolu imao utisak da on jedva čekao da me skloni sa gola. Imali smo solidne rezultate, misim da smo pobijedili Hajduk, relativno smo dobro stajali na tabeli, ali nekako sam osjetio da jedva čeka da me skloni. Jednu utakmicu sam preskočio zbog povrede protiv Zadra i poslije toga me više nije vraćao. Na kraju smo poniženi 6:0 na "Maksimiru" protiv Dinama i Dalić je na kraju sezone otišao iz Rijeke. Uprava koja je mene dovela je otišla, došlo je do smanjivanja troškova kluba i malo su se nekorektno ponijeli prema meni. Posljednju polusezonu sam proveo sa strane, trenirao sam sa omladincima. Izgurao nekako tih šest mjeseci i u januaruskom prelaznom roku prešao u Goricu iz Slovenije, nekih šezdesetak kilometara dalje."
I SA 50 NA GOLU! I TO U NJEMAČKOJ
Kada je 2011. godine završio karijeru, četiri godine nije pipnuo loptu i mislio je da je sa fudbalom gotovo. A onda je došao poziv iz Njemačke - Žile, pomagaj! "Na nagovor prijatelja sam stao na gol, čisto da pomognem, već sam imao 42 godine. Bio sam u isto vrijeme i trener i golman jer nisam mogao da nađem zamjenu za sebe. Morao sam da budem na golu i vodio sam ekipu kao prvi trener. Kasnije kako su godine prolazile, sa poznanstvima koja sam tamo sticao ljudi iz šeste i sedme luge su me zvali da budem trener golmana i da me registruju za "ne daj Bože". Sve to za ne daj Bože, ako bude trebalo, se svelo da ja cijelu sezonu izguram. To je 30 utakmica, što je za mene previše. Sada sam u šestom rangu, ali češće branim za veterane Sarbrikena. Ovamo stanem po potrebi na gol, ali rijetko. Sreća, jer 50 mi je godina, moramo i na zdravlje malo da obratimo pažnju", priča nam Žilić uz osmijeh!
Ima li starijeg golmana u Njemačkoj? "Mislim da nema!", uzvraća nasmijani veteran i odgovara na posljednje pitanje. Zašto baš gol?
"Ako vratim neku priču od prije 40 godina kada sam počinjao kao dijete u OFK Kikindi ja sam od starta bio golman, sa deset godina kada sam počeo da treniram. Stao sam odmah na gol. A što se kaže da smo specifični, posebni, jesmo. Ja sam i ranije u nekim intervjuima isticao da smo mi jedinke na golu. Da na kraju ostajemo mi i protivnički igrač na drugoj strani. Nemamo tampon zonu, na nama je sva odluka šta uraditi da se spasi situacija, da se odbrani što bolje. Sa psihološke strane imamo podršku saigrača, ali naša odluka je krajnja i mnogo košta naša greška. Za bilo koju reakciju, za bilo koji gol, sami smo. Golman mora sve da odbrani, a špic igrač može sebi da priušti da pet šansi promaši, a šesti put da postigne gol. A mi ako pet puta pogriješimo, a jednom odbranimo, reći će najgori si! Zavisi to i od čovjeka do čovjeka ko to kako može da podnese, provuče kroz tijelo. Tako da izuzetno naporan posao. Ja i svom sinu kažem - krvav posao. Mislim da traži dosta odricanja i mentalne snage. Smatram opet da postoji drugih poziva koji možda i ne bole toliko!"
Sada, dok još sa 50 godina ponekad stane na gol gleda sina kako stasava na golu tima u kome je i sam počeo karijeru. Izgleda da je ona priča o tome da se istorija ponavlja, bar kod Žilića, tačna. Luka, jedva čekamo da te vidimo na golu!
(MONDO, Nikola Lalović)