FK Partizan oprostio se od Branka Rašovića komemoracijom na stadionu u Humskoj
FK Partizan oprostio se od svog, jugoslovenskog i srpskog velikana - Branka Rašovića. Slavni fudbaler, član "Partizanovih beba" iz šezdesetih godina, najslavnije generacije u istoriji kluba, preminuo je prošle nedjelje u 83. godini, a crno-bijeli su u njegovu čast organizovali komemoraciju na stadionu.
Rašović je sahranjen u ponedjeljak na Novom groblju, a izjave saučešća na stadionu primali su članovi njegove porodice, gdje su svi prilazili njegovim sinovima, Vuku Rašoviću, nekadašnjem kapitenu i treneru Partizana, kao i Marku Rašoviću, takođe nekad velikom fudbalskom talentu.
Komemoracija je održana u prisustvu predsjednika kluba Milorada Vučelića, generalnog direktora Miloša Vazure, trenera Save Miloševića, sportskog direktora Ivice Ilieva, asova crno-bijelih na čelu sa Sašom Ilićem...
Posebno je dirljiv govor održao Savo Milošević, nekadašnji Rašovićev učenik.
"Poštovana porodico Rašović, dragi prijatelji, Grobari. Pripala mi je čast da se oprostim od čika Raše, ako budem zastajkivao nemojte mi zamjeriti. Raša je bio mnogo toga u našim životima. Izgubio sam svoje roditelje i od kada su mi to javili, imam osjećaj kao da sam ponovo, još jednog roditelja izgubio.
Šta nam je značio čika Rašo osim ovih priča i slika? Pripada generaciji koja je posadila temelje ovom klubu. Ti temelji i dalje drže, iako živimo u teškim vremenima i olujama, jedino nas ti temelji drže. Moja generacija provela je dvije godine sa čika Rašom i ne postoji čovjek koji ne može da napiše knjigu o onome što nam je govorio. I sve te knjige bile bi slične, vjerovatno iste, a svako od nas ima neku svoju, posebnu. Te rečenice usađene u nas i urezane i pamet, poslije su vremenom prešle i na naše crte karaktera. One pokazuju da to što nam je čika Raša pričao često tada nismo razumjeli, ljutili smo se na te kritike, ali vremenom su one primale neki smisao, pa poslije određenog vremena su postajale mudrosti.
Kasnije smo tek shvatali... Sve rečenice i riječi koje nam je upućivao postajale su mudrosti, a onda su postale i dio našeg karaktera. Ne znam viši nivo pomoći mladim ljudima od toga da njegove riječi postanu dio vašeg karaktera. Rijetki su ljudi koji imaju takvu moć, a čika Raša je imao tu moć. Sigurno mogu za sebe da tvrdim da je on najcitiraniji čovjek u našim životima, ubjedljivo. Ne prođe trening i dan-danas da se ne sjetim neke njegove rečenice, jer me svaka situacija na terenu podsjeti na nešto što je on izgovorio.
Često se srećemo, uvijek pričamo o njemu, a nikad nismo o njemu pričali kao o vrhunskom fudbaleru, što je bio. To je fascinantna istina. Milion puta smo pričali o njemu, ali nikad kao o vrhunskom fudbaleru, već kao čovjeku. Nadmašiti ono što je uradio fudbalski sa svojim ljudskim vrlinama je nešto posebno i ne znam ko je to uspio. Nadam se da sam uspio bar dio osjećaja da vam dočaram koji svi osjećamo. Bio je trener, učitelj i roditelj. Svi ga tako smatramo. Evo, sada mi drhte noge koliko osjećam gubitak. Marko, Vuče, nemam šta da vam kažem osim da možete biti ponosni na ono što je bio vaš otac. Nema takvih."
Saša Ilić se takođe oprostio od klupske legende.
"Poštovana porodice Rašović, ugledni skupe. Tužan sam zbog povoda i počastvovan da o takvom čovjeku kažem neku riječ. Siguran sam da svi znaju kakav je bio čovjek, sinovi znaju kakav je bio roditelj. Svi u Partizanu i u fudbalu znaju kakav je bio igrač i stijena. U Engleskoj su novine pisale nedjeljama o štoperu koji je izbacio Mančester junajted i uveo Partizan u finale Kupa šampiona 1966", rekao je Saša Ilić.
"Sada se čika Brana pridružio tamo negdje Šoškiću, Vasoviću, Bajiću, Kovačeviću, Galiću, Hasanagiću, sa kojima je pisao najljepše strane istorije ovog kluba. To kažu i tako pišu, a ovo je što znam. Prije moje generacije vodio je omladince za koje su igrali Ivica Kralj, Đole Tomić, Savo Milošević, Albert Nađ, Sale Stanojević, njegov Vuk... Da ne nabrajam više. Neko će reći da je i na taj način dopisao još jednu stranu istorije. Smatram svojim bogatstvom i ličnom srećom činjenicu da sam od takvog čovjeka mogao da učim i da ga poznajem veći dio svog života. Kažu ljudi da kada tako veliki ljudi odu, ne bi trebalo žaliti njih, već one koji ostaju bez njih. Siromašniji su i slabiji. Hvala vam i zbogom, čika Brano, neka vas večni anđeli čuvaju."