Dok se svijet fudbala ubrzano mijenja i dok klubovi sve više postaju prolazne destinacije, Domeniko Berardi ostaje dokaz da romantika nije nestala, da postoje igrači koji igraju i srcem, a ne samo interesom.
U vremenu u kojem se fudbal pretvorio u industriju, pa igrači sve češće postaju brendovi i projekti, priča Domenika Berardija stoji kao svetionik jedne drugačije, gotovo zaboravljene epohe. Epohe kada je dres značio više od ugovora, kada je navijačka ljubav bila važnija od statistike i kada su klubovi bili porodica, a ne prolazna stanica.
U toj priči, Sasuolo i Domeniko Berardi su nerazdvojni, sudbonosno povezani još od dana kada je mladi Kalabrez prvi put kročio na teren kao tinejdžer koji nije znao da ga čeka život ispisan crno-zelenim slovima.
Njegov put do vrha nije bio klasičan. Nije odrastao u akademiji velikog kluba, nije prošao kroz futurističke trening centre ili pažljivo planirane razvojne programe.
Njegov put u profesionalni fudbal bio je prilično neobičan: te 2009. godine godine, petnaestogodišnji Berardi je stigao u Modenu, gdje mu je studirao brat. Bila je dogovorena partija malog fudbala među prijateljima, nedostajao je jedan igrač i pozvali su tada 15-godišnjeg Domenika samo da popuni ekipu. Odmah je impresionirao prisutne - oko njega su se odmah zainteresovali i Modena i Sasuolo, ali ovi drugi su bili odlučniji i brži i registrovali su ga za svoje mlađe selekcije. Dobili su tako biser koji će obilježiti ne samo njegovu, nego i budućnost kluba sa "Mapei" stadiona.
Iz mlađih kategorija ubrzo se probio do prvog tima, kao da preskače čitave stepenice koje drugi penju godinama. Dvije godine je proveo u Primaveri, dobio je i nekoliko poziva u prvi tim Sasuola u sezoni 2011/12, a zatim debitovao u Seriji B u Ćezeni 27. avgusta 2012. Od tog trenutka bio je standardan u formatu 4-3-3 kao krilni napadač, doprinoseći plasmanu Sasuola u Seriju A.
U Seriji B zablistao je već u prvoj sezoni pod Euzebijom di Frančeskom, koji je u njemu prepoznao nešto rijetko – igrača sa instinktom, karakterom i hladnokrvnošću koja se ne može naučiti. Njegov doprinos usponu Sasuola bio je ogroman: golovi, asistencije, prodori, ali prije svega hrabrost da preuzme odgovornost i kao tinejdžer ponese tim na svojim plećima.
Kada je Sasuolo ušao u Seriju A, mnogi su mislili da će to biti trenutak kada će Berardi odletjeti ka većem klubu. Juventus je već imao pripremljene planove, druge ekipe iz Italije i Evrope nudile su ozbiljan novac, a mediji su pisali da je samo pitanje vremena kada će promijeniti dres. Ali vrijeme je prolazilo, ponude su dolazile i prolazile – Berardi je ostajao.
I ostao je ne zato što nije mogao da ode, već zato što nije želio. Njegove odluke bile su vođene emocijom, lojalnošću, pa čak i tvrdoglavošću čovjeka koji zna odakle je pošao i kome sve duguje. Sasuolo mu je pružio šansu, otvorio mu vrata profesionalnog fudbala, formirao ga kao igrača i kao čovjeka. U tom klubu on je izrastao u vođu, u autora istorijskih uspjeha, uključujući i prvi izlazak u Evropu. A svaka njegova sezona postajala je još jedan dokaz da Berardi nije samo dio Sasuola – on je njegovo lice, njegova legenda, njegov identitet.
Godine su prolazile, treneri se smjenjivali, liga se mijenjala, ali Berardi je ostajao dosljedan sebi. Njegovi golovi postali su zaštitni znak Serije A – udarci lijevom nogom, preciznost u završnici, mirnoća sa "bijele tačke", sposobnost da odigra kao krilo, napadač ili "trekvartista". Statistike su ga svrstavale među najefikasnije italijanske igrače modernog doba, ali njegova karijera nikada nije bila definisana brojkama. Ona je bila definisana bojama – crnom i zelenom.
Čak i u trenucima kada je Sasuolo bio na ivici ispadanja, kada su se vodile najteže bitke, Berardi je bio tu. Igrao je povrijeđen, vraćao se poslije teških pauza, nosio kapitensku traku, ohrabrivao mlađe saigrače i ostajao stub kluba.
Njegove oči, uvijek iste – pune vatre, ponosa i odgovornosti – bile su ogledalo čovjeka koji nije pristajao da napusti dom samo da bi jurio slavu.
Kada je klub pao u Seriju B, Domeniko je donio odluku koja je odjeknula širom Italije: ostao je. Nije okrenuo leđa timu koji ga je stvorio. Nije tražio izlaz, iako su mu ga nudili na tacni. Nije želio da bude dio onih koji nestaju čim dođu teški trenuci. Upravo suprotno – izabrao je da bude uz Sasuolo baš onda kada je bilo najpotrebnije.
Taj čin nije bio samo sportski gest, već duboka emotivna poruka. Berardi je znao da njegov ostanak znači sigurnost, vjeru i snagu za cijeli klub. Znao je da njegova igra može biti temelj povratka, simbol da Sasuolo nije izgubio dušu. U Seriji B postao je još veći vođa, nosilac igre, figura kojoj su se navijači klanjali jer je ostala uz njih dok su drugi odlazili.
Njegova riješenost i posvećenost vodile su ekipu kroz najteže utakmice, kroz stadione gdje se rijetko igra za slavu, a gotovo uvijek za opstanak i povratak. Berardi je postao kapiten ne samo po traci na ruci, već po djelima. Svaki njegov gol, svaka asistencija, svaki povratak u odbranu bili su poruka: "Nisam otišao. Neću vas ostaviti."
I upravo zbog toga, povratak Sasuola u Seriju A nije bio samo sportski uspjeh – bio je trijumf jednog igrača koji je vjerovao kada drugi nisu. Trijumf čovjeka koji je izabrao lojalnost u vremenu kada se ona više ne očekuje. Trijumf priče koja je nadživjela rezultate.
Možda je zato njegova priča toliko posebna. Berardi nikada nije želio da bude zvijezda za naslovnice već simbol kontinuiteta i lojalnosti. Dok se svijet fudbala ubrzano mijenja i dok klubovi sve više postaju prolazne destinacije, Domeniko Berardi ostaje dokaz da romantika nije nestala, da postoje igrači koji igraju i srcem, a ne samo interesom.
Sasuolo je za njega više od kluba – to je dio njegovog identiteta, grad u kojem je sazrio, ljudi koji su ga nosili kroz karijeru, teren na kojem je izgradio italijansku priču o vjernosti u dobu kada je vjernost postala luksuz.
I zato, ma gdje završio jednog dana, Domeniko Berardi će zauvijek ostati crno-zeleno srce koje je odbilo da poklekne pred velikanima. Ostaje testament ideje da fudbal nije samo igra – to je pripadnost. A Berardi, bez sumnje, ostaje jedan od posljednjih istinskih čuvara te ideje.
Crvena zvezda na evropskom putu
Domeniko Berardi je svoj prvi nastup u evropskim takmičenjima ostvario sa Sasuolom u kvalifikacijama za Ligu Evrope 2016. godine, što je za klub bio istorijski trenutak. U duelu protiv švajcarskog Lugana i kasnije protiv Crvene zvezde, Berardi je odmah pokazao da može da igra i na međunarodnoj sceni – sigurnim vođstvom igre, asistencijama i prepoznatljivim prodorima.
Za njega je to bio trenutak potvrde: izrastao je iz klupskog simbola u igrača koji nosi Sasuolo kroz Evropu, predstavljajući mali klub Italije na velikoj pozornici sa istom strašću kao i u Seriji A. Eliminisao je Sasuolo tada i Švajcarce i Srbe, te zaigrao u grupnoj fazi Lige Evrope protiv Atletik Bilbaa, Genka i Rapida, ali na ovim mečevima Berardija nije bilo zbog povrede. Bio je to njihov jedini izlet na međunarodnu scenu do sada.
Juventus je pokušao, ali...
Juventus je dugo pratio Berardija, a onda je 2013. otkupio dio njegovog ugovora u zajedničkom vlasništvu sa Sasuolom, računajući da će jednog dana postati važan igrač "stare dame". Ipak, iako je Juve godinama zadržavao prava na njega i više puta pokušavao da ga privuče u Torino, Berardi nikada nije prešao.
Svaki put je birao da ostane u Sasuolu, osjećajući da se tamo najbolje razvija i da mu je klub dao ono što drugi nisu. Na kraju je i formalno ostao njihov igrač, postavši jedan od najpoznatijih talenata koji je Juventus pratio, ali nikada nije odveo u svoj dres.