Španski stručnjak oglasio se u jednom od rijetkih intervjua poslije odlaska iz Mančester sitija. Otkrio je svoja najveća kajanja i najvećeg protivnika, kao i koliko mu je teško palo potcjenjivanje u Barseloni.
Pep Gvardiola dao je prvi intervju od odlaska u "privremenu penziju", kako sam kaže i priznao je da uživa. U razgovoru za "OKX", bivši menadžer Mančester sitija objasnio je koliko mu prija to što trenutno ne radi i prvi put od djetinjstva ne razmišlja o fudbalu svakodnevno.
"Jedan od razloga zašto sam stao je da se malo pobrinem o sebi. Moje tijelo, moja leđa su mnogo patila posljednjih godina, i da se malo vratim sportu i mnogim stvarima koje želim da probam da uradim. Da viđam mnogo više svoju djecu, moj otac ima 95 godina, još uvijek je tu, tu su moje sestre, moj brat... Toliko toga je bilo u ovom ludom fudbalskom rasporedu - na svaka tri dana utakmica, utakmica, utakmica tokom 60, 70 godina. I u tom trenutku sam rekao 'stani, stani malo i pusti da život ide ispred tebe malo sporije'. To je donekle cilj, a poslije ćemo vidjeti. Ako mi bude nedostajalo i ako me neko bude želio, vratiću se. U suprotnom, nastaviću ovako. Nisam više mlad. Nemam 35 ili 37 ili 40, 41 godinu. Već se bližim 56. godini, tako da će perspektiva biti malo drugačija.
Priznao je Pep da mu se pogled na život sada mijenja.
"Nismo isti kao kada smo počeli sa 37 godina, ali u isto vrijeme, uvijek razmišljam o sebi - zašto je tokom cijelog mog života sve uvijek bilo povezano sa fudbalom? Da li je jedino što umijem da radim igranje fudbala ili vođenje fudbalskog tima? Pa, zašto ne pokušati otkriti život, ili biti srećan, ili biti ispunjen kao ljudsko biće radeći druge stvari, a ne samo one povezane sa fudbalom? To je znak pitanja. Ne znam, jer sam od malih nogu u svom malom mjestu imao samo fudbal, fudbal, fudbal, sve do prije mjesec dana. I sada pokušavam da možda uživam u stvarima koje nikada nisam radio, a želim da ih uradim, pa ćemo vidjeti šta će biti."
Kako je prelomio da je vrijeme da stane i da napusti Mančester siti poslije deset godina, sezonu prije isteka ugovora.
"Nije bilo tako da se jednog dana probudim i ujutru kažem sebi "dosta je". Ali bio je to trenutak kada sam rekao sebi: "Okej, prošlo je 10 godina, znaš, ista rutina, iste utakmice, i to na svaka tri dana." To je kao da jedeš špagete svaki dan. Na kraju sam osjetio... Ja volim, volim svoj posao. I sada kada sam privremeno u penziji, ja volim, volim svoj posao. Ali dođe trenutak kada osjetiš da je okej da napraviš pauzu. Inače sve postaje predvidljivo, a životu su potrebne doze strasti u inovativnim stvarima, doze svega i svačega. I osjetio sam, a imao sam još godinu dana ugovora, tako da sam u tom pogledu mogao da ostanem. Ali imao sam osjećaj da više nemam onu energiju koja je potrebna da se bude na samom vrhu ili da iznesem zahtjeve koje imaš na svaka tri dana"
Najteži protivnik? Jirgen Klop
Protiv koga mu je bilo najteže? U 20 godina karijere ništa mu nije teže palo od duela protiv Liverpula Jirgena Klopa.
"Moj najteži protivnik i najveće iznenađenje zbog svoje konstantnosti, bio je Jirgen Klop i Liverpul, ubjedljivo naš najteži protivnik. A osim toga, ima trenutaka kada dođeš i očekuješ jedno i poslije 20 minuta kažeš: 'Vau, ovaj menadžer je stvarno sjajan, znaš, tim mu je stvarno, stvarno dobar', a nisi to očekivao. Ali to te iznenadi. Kada igraš drugi put, više te ne iznenađuje. I isto je kada ti to prirediš protivnicima. To je ono što je kul, rekao bih"
Kako je podnio to što se tokom njegove karijere podrazumijevalo da postane šampion?
"Slušaj, kada sam stigao u Barselonu, bio sam zgrožen time što me 86-87 odsto navijača nije željelo u tom trenutku. Dolazio sam iz četvrte lige. U tom trenutku sam rekao: 'Ah, savršeno, očekivanja su ispod zemlje'. Dakle, bila su toliko niska da će sve što uradimo biti bolje. Sada su očekivanja visoka svake godine. Od kada smo počeli u Barseloni, morao sam da osvojim tripletu svake sezone. Dakle, i 'tripletu tripleta'. Da, trostruku tripletu. I to je, to je teško, ali ja to ne osjećam tako. Na kraju, očekivanja su visoka tamo gdje ih postaviš, i pokušavaš da pobijediš u jednoj utakmici, pa u sljedećoj, i vidjećemo šta će biti".
"Uvijek razmišljam da sam u timu jer me žele, ako me uprava ne želi, idem kući. Jedan moj prijatelj mi je uvijek govorio: 'Kada si u ovoj poziciji kao menadžer velikih klubova, moraš da treniraš sa napisanom ostavkom u džepu.'. Taj osjećaj stvoriš u glavi - sutra moram da idem kući, idem kući - i nakon toga su tvoje odluke tako mentalno slobodne. Tako je lijepo jer ako ne funkcioniše - idem kući. Kada moraš da se braniš i razmišljaš u stilu: 'O, šta će se desiti, moram da radim, imam ugovor', pa se pravdaš medijima i ostalo... Ja imam slobodu. Okej, ako ne ide, odlazim ili idem da radim nešto drugo. To je velika istina".
Da li ću gledati Siti?
"Da, da, da, da, svaku utakmicu. Ne znam ako budem na 14. rupi na golf terenu, pa u tom slučaju vjerovatno neću. Možda ću završiti preostale četiri rupe, znaš, ali ako se vrijeme poklopi, da, naravno. Važne utakmice ću gledati. Prilično sam siguran da ako budem u Abu Dabiju, Kaldun će me pozvati, reći ću: 'Okej, hajde da letimo, hajde da gledamo utakmicu zajedno'. To je jedna od stvari koje želim da uradim. Želim da vidim kako kritikuju novog menadžera, kao što su kritikovali mene u posljednjih 10 godina. Uvijek smo pričali o tome - kako me kažnjavaš, kako me kritikuješ, u stilu 'ne, Pepe, tvoj fudbal mora da bude ovakav'. Uvijek sam govorio, ako si dio toga, ne možeš da kriviš ili da se pitaš zašto bi to uradio, zašto ova postava, ona... ne treba praviti veliku stvar od toga. Fudbal mora da ima tu strast, i dobre i loše stvari moraju da se iskažu. Inače fudbal ne bi bio to što jeste niti bi pokretao svijet na način na koji ga pokreće da nema te strasti".
Španija je u finalu Svjetskog prvenstva, ko mu je omiljeni igrač?
"Kod Španije uvijek mislim da je način na koji igraju zapravo vrijednost koja je impresionirala posljednjih godina i donijela ogroman uspjeh na turnirima. To je stil koji se uči od malih nogu u akademijama, ne samo u Barseloni. To je stvarno, stvarno posebno. U svim akademijama, znaš, nevjerovatno je dobro edukovana metodologija i momci stižu sa globalnim konceptom kako da to urade. I nakon toga, dosta španskih igrača odlazi u inostranstvo, stiču dobra iskustva, mentalitet".
Morao je da izgovori ime Lamina Jamala.
"Ne znam šta će se desiti, možda je stigao kasno u fizičkom smislu jer je bio povrijeđen u posljednje vreme, ali taj dečko, Lamin Jamal, za svoje godine je tip za koga mogu da kažem da može da se nosi sa pritiskom i da sam pobijedi utakmicu. Na kraju, na ovim turnirima možeš da pričaš o taktici, ali igrač koji ima loptu i dribla - to pravi najveću razliku. Mislim da ako Rodri uvijek uspije da nametne svoju igru u sredini sa Pedrijem, njih dvojica mislim da mogu da naprave razliku".
"Uvijek ću žaliti jer nisam trenirao Nejmara"
Ko mu se najviše sviđao u Brazilu?
"Uvijek, uvijek bih volio da sam kao menadžer trenirao Nejmara. To je jedna od mojih... ne kajanja, jer se nije moglo desiti, ali mislim da su njegova elegancija, njegova ljepota u pokretima u njegovim najboljim danima... Mislim da je u Barseloni sa Luisom Suarezom i Mesijem to bilo..."
"Suočio sam se sa njim nažalost sa Bajern Minhenom, bili su nezaustavljivi. Ali znam da je i on povrijeđen, ne znam. Brazil je malo znak pitanja trenutno. Mislim da je žuti dres Brazila težak, to je težak dres za igrače. Istorija. Istorija je teška, teška je, i kada ga obučeš, kažeš 'okej', a brazilski navijači takođe ne praštaju. O Bože, i svi ti nevjerovatni igrači koji su bili tamo, tako da nije lako. Romariju, Rivaldu i ostalima..."
"Sjećam se savršeno, za mene Brazil nije osvojio Svjetsko prvenstvo '82 u ovoj zemlji, tada smo bili u Kataloniji u Španiji, ali posebno ovdje u ovom gradu, u Saragosi mislim, na Svjetskom prvenstvu u Španiji '82... Mislim da je Brazil bio naj... Nisu pobijedili, ali prilično sam siguran da se svi fudbalski navijači na svijetu sjećaju tog tima kao nečeg svetlog, jedinstvenog i kao radosti igre. I dan-danas kada vidim taj tim ili se sjetim tog tima... sjećam se da je to bio Brazil, nisu pobijedili. Ali prilično sam siguran da je to kao Holandija sa Johanom Krojfom iz '74 - nisu osvojili, ali ljudi pamte taj tim. Na kraju krajeva, mislim da ljudi nisu glupi - svi žele da pobijede, ali kada uspiješ da izraziš strast ili neke emocije, osjećanja prema gledaocima, to ostaje zauvijek. Zauvijek. To je velika istina. I Brazil ima nešto od toga, znaš. Pogledaš Formulu 1, naš Airton Sena... strast".
(MONDO)