"Prije svega, možda je nekorektno da me to pitate", prokomentarisao je zbog Nešine odluke da ga pita "u lice" ono što mu govore "iza leđa", pa tek tada "okrenuo" na šalu.
Švabo, Štraus ili poslednji selektor Jugoslavije - svi su oni rođeni istog dana, 6. maja 1941. u Sarajevu.
Bila je to lijepa prilika da iz arhive izvučemo neke od izjava Ivice Osima, čovjeka koji nije volio sportske novinare i prije i poslije raspada SFRJ, ali je sa nekolicinom uspjevao da privede razgovor do kraja bez većih neprijatnosti.
I uz poneki osmijeh.
"ŠTA SAM JA, PA DA ME TO PITATE?"
Jedan od rijetkih koji je imao priliku da razgovara otvoreno sa jednim od najvećih fudbalskih trenera na ovim prostorima bio je i naš kolumnista Neša Petrović, koji je jedne noći 2006. godine, malo prije 3 časa izjutra u lobiju hotela "Kremlj" u Antaliji, postavio sagovorniku nesvakidašnje pitanje.
Švabo ili Štraus? Koji nadimak vam je draži?
Trenutak-dva kasnije, kao i svaki put prije toga, Sarajlija je rekao...
"Ako bih rekao Štraus, bilo bi me sramota. To je uvreda za nekoga ko je nešto... Ovo za Švabu, to je lakše. I supruga me zove Švabo, tako da... Ja sam i zaboravio kako se zovem".
Bio je to kraj intervjua, koji je počeo ne toliko prijatnim tonom u Osimovom glasu, naročito u trenucima kada mu je Petrović postavljao pitanja direktno ili indirektno vezana za raspad Jugoslavije, posljedice rata, kao i izjave i odluke donesene na tom mučnom putu.
To što je, igrom slučaja, saznao da je njegov sagovornik u kontaktu sa prvim čovjekom Dinama, onda i sada, Zdravkom Mamićem, pomoglo je mladom Neši da razume zbog čega su starije kolege često govorile o Osimu kao velikom treneru i teškom čovjeku.
"Ne vidim uopšte nikakav razlog da ja mijenjam svoje razmišljanjem. Uostalom, malo mi je nezgodno jer sad pričamo ovako javno i direktno... Ja sebe sam pitam, šta mi to sve treba. Da me neko pita takve stvari? Šta ja predstavljam, da li sam ja toliko važan da me neko to pita", govorio je nevoljno i uzvratio pitanjem:
"Šta će to meni?"
Poslije kraće pauze dodao je i...
"Mislim da nisam zaslužio da se o tome razmišlja na takav način".
"ONI KOJI MIJENJAJU MIŠLJENJE VJEROVATNO ŽIVE BOLJE"
Ni 14 godina od povlačenja sa klupe reprezentacije tokom emotivne konferencije na Terazijama, odmah poslije poraza od Holandije u prijateljskom meču, Osim nije bio voljan da priča o tim danima.
Naročito ne o odluci da, dok je živ, nikada više neće raditi u klubu ili reprezentaciji sa prostora bivše države.
"Ja sam vaspitavan u nekoj situaciji koja je bila sasvim drukčija. Da ne misli neko da sam staromodan, ortodoksan ili kako god hoćete... Ne vidim razlog da sada nešto mijenjam. Ako nešto čovek kaže, mislim to treba da poštuje", rekao je i dodao:
"Sigurno da ima situacija kada tonus, koji je vrlo bitan na našim prostorima, može da bude upitan. Kada inat može da bude loš savjetnik. Ali, mislim da nije u pitanju ni jedno, ni drugo. To je stav i teško da ću ga promijeniti, a oni koji ga mijenjaju... vjerovatno bolje i žive", slegao je ramenima.
"Meni to ne treba".
Ono što mu nije bilo potrebno ni dok je radio u Fudbalskom savezu Jugoslavije bili su tračevi o tome da "voli da nazdravi". To "voli da nazdravi" je vremenom poprimilo epske razmjere.
Konkretno, bez obzira na to što takav slučaj nije zabilježen u istoriji čovječanstva, čaršijom je pred rat kružila priča o tome da je Osim jednom prilikom popio 11 flaša viskija i da mu je zbog toga propao unosan angažman u Seriji A.
Bez obzira na to što se radi o čistoj fikciji, Švabo nije blagonaklono reagovao na Petrovićevu hrabrost u izboru pitanja. Naprotiv. Zamjerio mu je na odluci da pita "u lice" sve što su mu drugi govorili "iza leđa".
"To ne znam...", rekao je prvo, pa zaćutao.
"Prije svega, možda je nekorektno da me to pitate", prokomentarisao je, pa tek tada "okrenuo" na šalu.
"Ali, hajde da se našalim na sve to... Da je priča tačna, vjerovatno bih danas dobro živio od reklame za škotski viski, jer bih valjda bio jedini preživjeli".
Na pitanje o tome kako je emotivno proživio dva upečatljiva trenutka - povlačenje sa klupe "plavih" u Beogradu 1992. i intoniranje himni "Lijepa naša" i "Hej, Sloveni" u Zagrebu 1999. - odgovorio je sa jednakom setom u glasu...
"Život je inače tužan", rekao je.
"Kada se čovjek presabere, ima puno lijepih stvari, ali ovo su stvari koje obilježavaju... Sigurno da nije bilo lako, ni jedno, ni drugo, ali ja to ne bih izdvajao. Kada pogleda čovjek malo šire, te stvari koje su se nama desile, zadesile su mnogo više ljudi... To je bila daleko veća nesreća za mnogo veći broj ljudi u odnosu na moju, lično".
Dodao je i...
"Jer, kad bih ja privatizovao samo tu stvar, to bi bilo nesrećno sa moje strane. Tako to treba posmatrati. Ja sam samo mali, jedan vrlo, vrlo mali dio svega što se desilo. Što kaže, ne daj bože da se ikad više desi".
Prije nego što se prvi put desilo, Petrović je pitao sagovornika koga bi najviše volio da vidi kada sljedeći put dođe u Beograd.
"Više od svega...", rekao je, stao, pa malo razmislio.
"Volio bih da vidim taj centar koji je Partizan napravio, ali ako bih to rekao onda bi se svastika naljutila. Ima neki redoslijed, ide prvo svastika, pa bih onda vjerovatno otišao u taj novi centar, za koji svi kažu da je evropski, da je nešto izuzetno...", priznao je čovjek, koji je do početka rata doživio da vodi Partizan kao trener u samo dvije utakmice.
"A, poslije toga, imam valjda nekoliko prijatelja...", dodao je, kada mu se iskrao osmijeh.
Nije bilo mnogo osmijeha u odnosima Osima i Dejana Savićevića, ali za razliku od nekadašnjeg trenera, jedan od najvećih jugoslovenskih fudbalera svih vremena korigovao je stavove i izjave iz "onog" vremena.
Stariji, iskusniji, svjesniji, Dejo je o Osimu govorio u superlativu. Konkretno, nazvao ga je najboljim trenerom sa kojim je radio u životu.
Djelovalo je da Osim nije očekivao da čuje tako nešto od Neše.
"Pa ja da se malo našalim... Sigurno, kada neko kao Dejan kaže takvu stvar, sigurno da godi", ogradio se, pa dovršio misao:
"Ali, ne znam šta mu bi".
Od 43 bitke sa reprezentacijom Jugoslavije, dobio je 25. U pet nije bilo pobjednika. Poražen je bio 13 puta.
Jednog protivnika, tvrdi, nikada nije umio da pobijedi. Dobio bi poneku nevažnu bitku, ali bi po pravilu gubio rat.
"Shvatio sam da novinare nikad ne može čovjek pobijediti. Izigravao sam jedno vrijeme Don Kihota. U ovom dobu sam shvatio da je sve bilo uzaludno. Ali, pomoglo mi je nekoliko puta, ako ništa drugo bar da kažem sebi: 'Ajde, bar si se sa nekim zakačio, mada znam da ne mogu dobiti, nema tu šanse...'", rekao je već pospani Osim.
Kada se učinilo da je kraj, dodao je...
"Mislim da i vašem poslu treba neki Don Kihot, koji pokušava nešto... Onda vam to dobro dođe, pa to iskoristite, pa ga spustite, pa ga dignete, pa ga oborite, pa potkrešete krila, malo noge... Sve sam ja to znao, manje-više, ali dobro... Meni je dolazilo dobro, više kao mentalni trening, mislio sam ponekad da sam u pravu, da sam nekada i pobijedio u nekoj maloj, nevažnoj utakmici, ali u principu čovjek gubi tu utakmicu. Ne priznajem sada da sam gubitnik, daleko od toga, ali ne bilo interesantno kada bi svi povlađivali i kada bi sve bilo po vašem...", obratio se posljednji selektor iz doba SFRJ budućem hroničaru fudbalskih događaja post-SFRJ doba.