Kolumnista MONDA Miloš Jovanović napisao je emotivan tekst o uspjehu Srbije na Mundobasketu. Čitajte i uživajte.
Prije dvadeset i pet godina, Beograd, tada glavni grad „skraćene“ Jugoslavije, slavio je svjetskoga prvaka u košarci. Bilo je to jedno zaista magično vrijeme, koje mnogi od nas – koji su ga doživjeli – pamte kroz neku roze prizmu. Nije baš bilo savršeno vrijeme za život doduše, ali za košarku, ih...Dejan Bodiroga, Željko Rebrača, Saša Đorđević...te utakmice četvrtfinala, polufinala i finala pamtiću zauvijek. Bili su to bogovi moje mladosti, a ja njihov vjerni poštovalac.
Kako odmiče ovaj Mundobasket u Manili, ja, međutim, počinjem da pravim neke sumanute paralele između to dvoje. I evo, sad ću vam izložiti šta i kako, pa mi vi recite jesam li lud ili tu ima nečega. Te 1998, reprezentacija nije mogla da računa na usluge dvojice izuzetnih igrača. Jedan je bio centar iz NBA, poznat po svojim dodavačkim talentima. Drugi je odavno bio slavljen kao ponajbolji evropski bek, i tek što je osvojio Evroligu sa svojim klubom. Okej.
Mediji su toj selekciji davali jako malo šansi da nešto uradi. Bile su jake i odlične pripreme, ali svejedno su momci otišli na turnir u pratnji „pet novinara i jedne TV ekipe“. Niko nije očekivao ništa, ali se unutar same selekcije očekivalo ponešto. Dobro. U grupnoj fazi smo pobijedili Portoriko. U ukrštanju smo izgubili od Italije. A onda, u finalu, sačekala nas je ekipa koja je u polufinalu pobijedila Amerikance. Sa dva razlike.
I dalje mislite da sam lud? Vidite, slučajnosti su slučajnosti, ne treba im davati previše na značaju. Sjetite se one viralne pošalice o tome kako Liverpul osvaja trofej prvaka Evrope u godini kad se princ Čarls ženi, i tome slično. Ja sam, samim time, sasvim svjestan da je sve ovo samo splet srećnih okolnosti.
Ali, sa druge strane...ako me pitate da li vidim elemente Dejana Bodiroge i Saše Đorđevića u Bogdanu Bogdanoviću? Apsolutno vidim. Nakon loše partije protiv Italijana, i preuzete odgovornosti u obraćanju medijima, kapiten je vezao tri skoro pa perfektne utakmice, pokazavši svima o kakvom se igraču radi. Šutirao je kad treba, probijao kad treba, preuzimao loptu i odgovornost kad treba i vodio primjerom kako su to ova dvojica radili prije njega.
A Nikola Milutinov? Jel’ vam malo liči na Rebraču? Naravno da je i to tačno. „Tipovao“ sam pred sam početak da ovo može biti njegov turnir. I Rebrača je tako par godina bio u sjenci jednog NBA velikana, pa je „procvjetao“ kad je bilo najpotrebnije. Jonas Valančijunas, za koga smo već odavno ustanovili da nije tek bilo ko, mu u reketu nije mogao baš ništa. Slično su danas prošli i kanadski reprezentativci. Uvijek ću se sjetiti riječi hrvatskog internacionalca Nikše Prkačina, koji je Rebraču opisao kao čovjeka koji „primi loptu, zagradi se, poentira, i ti možeš samo da ga mrziš“. Pa, ima i tu sličnosti.
A Aleksa Avramović? Paralele sa Sašom Obradovićem sam već povukao prije neki dan. Aleksu sam u jedno pet javnih nastupa označio kao najboljeg šestog čovjeka na turniru, i malo je reći da je prevazišao sva očekivanja. Nakon što je Rokasa Jokubaitisa bukvalno cijeli meč četvtrfinala držao „u štenari“, kombo bek Partizana upropastio je kanadske NBA igrače na sličan način. Onako uzimati žive lopte? Jel’ to uopšte dozvoljeno ljudi?
Ali dosta sa paralelama iz moje mašte. Još jednom da kažemo, to je bilo onda, a ovo je sad...a sada, momci koje su svi otpisali u najavi su došli, pokazali čvrst stav – ekstremno čvrst, odigrali dvije fantastične utakmice u eliminacijama, izborili olimpijsku vizu i minimum srebro.
I sada ih u finalu čekaju Nijemci, izuzetna ekipa, raspucana, jaka, ma, dobili su Amerikance u eliminacionoj utakmici. Ne moramo dalje o njima, sve ste i sami vidjeli – „Voćko“ Obst, braća Vagner, Denis Šreder, Maodo Lo...beton ekipa.
U nedjelju ćemo vidjeti drži li nas i dalje taj duh iz 1998. Ako izgubimo, treba dočekati ove momke. Dostojno su predstavljali našu zemlju. Ali ako pobijedimo... Hajde da o tome ipak pričamo u nedjelju. Glavu gore, ima još da se igra!