Ivan Ćorović bio je kapiten Crvene zvezde i najtalentovaniji junior u generaciji, zbog teške bolesti amputirana mu je noga, a preminuo je sa samo 25 godina.
Na današnji dan, prije dvije godine, regionalna košarka ostala je bez jednog od najtalentovanijih momaka u svojoj generaciji. Nakon duge i teške borbe protiv tumora preminuo je Ivan Ćorović (25), bivši kapiten Zvezdinih juniora i dvostruki učesnik finalnog meča Evrolige u mlađima kategorijama.
Lider talentovane generacije Crvene zvezde preminuo je nakon veoma teške borbe za život koju je vodio, a tokom koje su doktori morali da mu amputiraju nogu. Zapravo, najveći problem bila je pogrešna dijagnoza, nakon koje je momak iz Niškića čak osam mjeseci aktivno igrao košarku, umjesto da liječi veliki zdravstveni problem.
Svi su u tom trenutku mislili da je u pitanju hematom, a i sam Ivan nije mogao da primijeti da se radi o tumoru. Tek nekoliko mjeseci kasnije, na snimcima je primijetio da se teško kreće, što je upalilo alarme - nažalost, talentovani kapiten Crvene zvezde, a kasnije student Mašinskog fakulteta, nije pobijedio u životnoj borbi.
Kako je Ivan otkrio bolest?
Doktori nisu mogli odmah da znaju kakav zdravstveni problem ima Ivan Ćorović, u tom trenutku jedan od najtalentovanijih juniora Crvene zvezde. On je u mlađim kategorijama crveno-bijelih bio kapiten igračima poput Boriše Simanića i Alekse Radanova, a u svojoj posljednjoj sezoni je čak osam mjeseci igrao sa tumorom - i to je bio najveći problem.
"Sve je počelo u februaru 2017. godine. Prvo se pojavio tup bol u koljenu, kao da sam dobio neki udarac. Dijagnoze su bile razne... U martu sam uradio magnetnu rezonancu i rekli su mi da je hematom. Ja sam nastavio da igram i treniram, tad sam iz prvog tima FMP-a prekomandovan u juniorski tim Zvezde. Sjećam se posljednje utakmice u crveno-bijelom dresu. Vezao sam 11 poena u trećoj četvrtini, napravili smo razliku i pobijedili u finalu juniorskog prvenstva. Dva dana poslije toga sam otišao na pripreme reprezentacije Crne Gore. Igrali smo Evropsko prvenstvo na Kritu i obezbijedili opstanak u diviziji. To se desilo na pretposljednjoj utakmici, koju smo 57 sekundi prije kraja gubili osam razlike. Uspjeli smo da stignemo i u produžetku dobijemo. Došao sam kući poslije EP i uzeo taj meč da pogledam na TV. Tek tu primjećujem da loše trčim...", prisjećao se Ćorović za portal "24sedam".
Uzoran momak, dečko za čiji je uspjeh navijao cijeli njegov rodni grad, susreo se sa najvećim problemom u životu. Teška bolest bila je izuzetno težak rival i Ivan je morao na hemioterapije kako bi pobijedio.
"Bio sam momak za primjer, dobro mi je išla i škola, najviše sam trenirao i dogurao sam čak do kapitena juniorskog tima Zvezde", započeo je Ćorović za "Vijesti" i nastavio: "Govorili su da je hematom, nije moglo da se utvrdi. Najveći problem je bio što sam ja igrao sa tim osam mjeseci. Osvojio sam juniorsko prvenstvo Srbije i kad je trebalo da počnu pripreme za novu sezonu, za neki moj možda da kažem i bum, otkrio sam problem koji me je pratio i počela je borba za život", otkriva tešku priču.
Kako se Ivan Ćorović liječio od tumora?
"Primio sam pet hemioterapija. Poslije toga sam imao operaciju pa još devet zaštitnih hemioterapija. To je trajalo godinu dana i poslije je još godinu sve bilo u redu. Upisao sam fakultet u Nikšiću, želio da učim za trenera, ali nije mi se svidjelo. Razmišljao sam šta ću dalje i odlučio da upišem Mašinski", rekao je Ivan, koji je nastavio da se bori za život. Na narednim kontrolama pokazalo se da situacija nije dobra...
Jedino rješenje bila je amputacija noge. "U februaru sam otišao na kontrolu i vidio da se tumor vratio i da je porastao desetak centimetara. Jedino rješenje bila je amputacija noge iz kuka. Bio je to logičan sljed događaja. Bio sam spreman, pripreman na to u podsvijesti od početka liječenja. Mogu sad da kažem da sam amputaciju savršeno podnio, kao da se ništa nije desilo. Sigurno da je lakše meni što sam na ovaj način izgubio nogu, nego nekome kome se to desilo iznenada, odjednom u nekoj saobraćajnoj nesreći ili slično. On tada ne može da bude spreman, a ja sam bio svjestan da je to sljedeći korak i da je pitanje vremena. Da sam znao da ću se ovako osjećati, odlučio bi se i ranije za takav potez. Doktori su pokušali da spasu nogu, ali nisu uspjeli. Spasili su mi život, to je najbitnije", prisjećao se Ivan, kojem je kao neispunjena želja ostalo da pred punom halom u Nikšiću odigra košarkaški meč.