Pa humor, naravno! Zato sam izabrao ovaj film za serijal Mondo prikazuje.
Pisali smo vam o raznim sportskim dokumentarcima ili filmovima o sportu, ali nije svaki od njih bio tako emotivan, zabavan, duhovit i nostalgičan kao ovaj koga vam preporučujemo danas: 250 stepenika!
"Jugoslovenskoj školi košarke" – to je posveta na početku filma posvećenoj juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije koja je 1987. osvojila zlato na Svjetskom prvenstvu u Bormiju.
I kroz film se jasno vidi šta je tačno "jugoslovenska škola košarke". Tačnije, šta je ključni sastojak te škole – duh!
ZAŠTO BAŠ OVAJ FILM? PA, ZBOG HUMORA!
MONDO PRIKAZUJE: PELE - BIRTH OF A LEGEND (UTORAK UVEČE)
Ne samo pobjednički, ne samo borbeni, fajterski, nesalomivi, uporni, nego i onaj duh koji ima jedan od najvažnijih sastojaka sporta – humor.
Autor filma "250 stepenika", novinar Vladimir Pajić Paja okupio je članove te generacije koja je izrodila mnoge zvijezde – Vlade Divac, Aleksandar Đorđević, Toni Kukoč, Dino Rađa, Luka Pavićević, Nebojša Ilić i mnogi drugi – ali je, prema nekim mišljenjima bila ključna i za još dvije stvari: da igračima iz Evrope pokaže da mogu sve, kao i da je direktno uticala na to da se u takmičenja FIBA uključe NBA igrači.
Jugoslavija je nestala prije skoro 30 godina, a mnogi sada već odrasli ljudi, u svojim tridesetim godinama, i oni mlađi, naravno, i fizički ne mogu da se sjećaju SFRJ.
Ta zemlja je kod nekih poprimila oblik ideje, osjećaja, kao i neke nostalgije i simbola "srećnih vremena", šta god to značilo.
To se često pominje i u sportu, jer ne prođe veliko takmičenje, a da neki mediji ne dođu na "briljantnu" ideju, pa se zapitaju "šta bi bilo da je ostala SFRJ?" i slična. To su potpuno bespredmetna razmišljanja iz više razloga, ali glavni je taj što te zemlje odavno više nema i ne postoji nijedan aktivni sportista koji je igrao za Jugoslaviju i za neku od država nastalih iz nje.
Oni nešto mlađi su mislili da će filmom "250 stepenika" dominirati sjeta i nostalgija, ali čim je počeo film, bilo je jasno šta je osnovna stvar koja je oslikavala duh jugoslovenske škole košarke.
Pa humor, naravno!
UGLAVNOM... 54 MINUTA SMIJEHA, SMIJEHA I JOŠ SMIJEHA
Od priče o dolasku u Pirot i na Staru planinu, na koji je četvorka iz Splita došla stočnim vagonom, pa do anegdota o tajnom mijenjanju tegova stripovima "Alan Ford", frizerskom kursu u Americi, o tome da je najizlizanija video-kaseta bila sa "švedskim filmom", pa do trambuline – skoro sva 54 minuta ovog filma prati smijeh i samo smijeh.
Igrači, selektor Svetislav Pešić i drugi članovi stručnog štaba ispovjedali su se u kameru našem kolegi Paji iz Železnika, a kroz te ispovijesti se opisuje put od prvog okupljanja, zatim putovanja na Igman, dolaska u italijanski grad Bormio i puta ka toj finalnoj utakmici.
Naslov filma označava stepenice na Igmanu, na olimpijskom kompleksu uz koji su se igrači penjali nekoliko puta da bi stekli kondiciju, ali i mentalnu snagu potrebnu da se popne na vrh svijeta.
Niko od igrača nije tačno znao koliko je stepenika ("piši tamo 500", kaže, na primjer, Neša Ilić), a onda je pred kraj filma Samir Avdić riješio da ih izbroji.
SCENE KOJE NE MOGU OSTAVITI RAVNODUŠNIM
Kada je došao do vrha, izbrojao je tačno 250, rekao da je to simbol uspjeha i poruka da treba da se gleda unaprijed, a onda je otvorio paket u kome se nalazio pobjednički pehar. Tada mu je zadrhtao glas, a onda su uslijedile scene slavlja i sjećanja tih ljudina, nakon čega se ton filma drastično promijenio.
Od smijeha i zabave, film je naglo prerastao u emotivno i nostalgično suočavanje sa onim što je bilo, sa slavnom i velikom prošlošću koju su ovi ljudi prošli.
Od teškog zaustavljanja smijeha dok se pričaju anegdote, na kraju filma smo došli do toga da njegovi akteri teško pričaju zadržavajući suze.
To ne može nikoga ostaviti ravnodušnim.
Ne zbog neke jugonostalgije ili bilo čega sličnog, već zbog čiste ljudskosti, kada vidite da odrasli, zreli ljudi, roditelji velike djece primaju k znanju i shvataju kakav su uspjeh napravili i kako su do njega došli, kada shvate koliko je lijepa, velika i dobra priča koju su napravili…
Ako vam se bar malo ne stegne grlo na kraju ovog filma…
OVO NIJE JUGONOSTALGIČNI FILM
Na premijeri ovog filma, prije dvije i po godine, tadašnji selektor i jedan od najvećih košarkaša sa ovih prostora Aleksandar Đorđević je otvoreno zaplakao, a Pešić je bez imalo okolišanja rekao da je to najbolji sportski dokumentarac koji je ikad gledao.
Mi se priključujemo preporukama i ponavljamo: ovo NIJE jugonostalgični film. Nije čak ni film o patnji za mladošću ili "prošlim danima". Ovo je pravi dokumentarac o velikim ljudima i velikim sportistima, koji prikazuje njihov karakter i duh kojim se nekada stizalo na vrh.
I kada je reprezentacija bila svetinja.
Ne osuđujemo ni sada nikoga, vremena se uvijek mijenjaju, svako nosi svoje, ali ova ekipa je definitivno obilježila svoje vrijeme.
No, 250 stepenika ima i jednu ne malu manu – prekratak je! Neko će reći "taman", ali kada znate da postoji najmanje tri sata MONTIRANOG materijala, spremnog za emitovanje, a da smo gledali nepun sat, sigurno ćete željeti još.
Na Jutjubu je sada kompletan film.
Pogledajte ga, ili bar počnite, sigurno će vas uvući.
Utorak uveče: "Pele: Birth Of A Legend"! Gledao: Nebojša Marković.
Do gledanja!
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.