Na današnji dan 1983. godine u Šibeniku je odigrana jedna od najkontroverznijih košarkaških utakmica u istoriji bivše države.
Tog 9. aprila 1983. godine sve oči ljubitelja košarke u Jugoslaviji bile su uprte ka Šibeniku, gdje su Šibenka i Bosna igrali odlučujuću utakmicu doigravanja za šampiona države.
Međutim, sve ono što se dešavalo u dvorani na Baldekinu tog dana prepričavano je, ne samo danima kasnije, nego i godinama i ta utakmica do danas je ostala jedna od najkontroverznijih u istoriji bivše države.
Naime, Šibenka je u regularnom dijelu sezone osvojila prvo mjesto ispred beogradskog Partizana i Bosne, te je tako stekla prednost domaćeg terena u doigravanju.
U finalnoj seriji povela je pobjedom pred domaćom publikom protiv Sarajlija 103:98, da bi Bosna uzvratila u Sarajevu 96:84, te je treći susret trebalo da donese odluku ko će biti novi šampion.
U izuzetno zanimljivoj završnici meča, Sarajlije su u posljednjim sekundama imale poen prednosti (82:81), a Šibenčani napad. Na dvije sekunde do kraja, Živko Ljubojević izveo je aut, lopta je stigla do Dražena Petrovića, koji je šutirao i promašio.
Uslijedilo je veliko slavlje gostiju na čelu sa trenerom Svetislavom Pešićem, koji su tada mislili da je titula u njihovim rukama.
Međutim, njihovu euforiju prekinuo je sudija Ilija Matijević, koji je odlučio da svira prekršaj Sabita Hadžića na 19-godišnjem Petroviću i domaćim košarkašima dodijeli dva slobodna bacanja.
Uprkos brojnim protestima košarkaša i rukovodstva Sarajlija, sudija je ostao pri svojoj odluci.
Petrović je bio hladnokrvan, realizovao oba "penala" (postigao ukupno 40 poena) i preokrenuo rezultat u korist Šibenke, koja je tako slavila 83:82 i stigla do velike pobjede, činilo se tada, i prve titule šampiona SFRJ u istoriji.
Ipak, iako su košarkaši Šibenke primili pehar i medalje iz ruku tadašnjeg predsjednika Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasila Tupurkovskog, dan kasnije odlučeno je da se utakmica iz Šibenika poništi, odnosno Šibenki oduzme titula.
Iz krovne kuće jugoslovenske košarke, nakon žalbe koju je uputio sarajevski tim, donijeli su odluku da se odigra nova utakmica, ali na neutralnom terenu u Novom Sadu.
Takvu odluku nisu željeli da prihvate u Šibeniku. Odlučili su da ne putuju u Novi Sad.
A tamo su se pojavili samo košarkaši Bosne, te je konstatovano da Šibenčani neće doći. Pobjeda u "majstorici" službenim rezultatom 20:0, samim tim i titula, otišla u ruke sarajevskog tima.
S obzirom da su u Šibeniku odlučili da zadrže medalje i pehar (koji su ipak vratili godinu dana kasnije), košarkašima Bosne Tupurkovski je morao da dodijeli nanovo izrađene medalje.
Sudija Matijević godinama kasnije izjavio je da je tada "bio u pravu, dok mnogi drugi nisu bili". Zauvijek je ostao pri svojoj odluci, te je naglašavao kako je titula te godine "morala" da pripadne Bosni.
Kao i Matijević, i danas mnogi smatraju da je ovakva odluka stigla iz političkog vrha SFRJ, s obzirom da je Sarajevo naredne, 1984. godine bilo domaćin zimskih Olimpijskih igara.
Bila je to ujedno treća, posljednja titula Bosne u Jugoslaviji, nakon 1978. i 1980. godine.