1977. godine u Boriku je čula "Ništa od tebe neće biti!" 11 godina kasnije pripalo joj je srebro na OI, a 23 godine kasnije matični klub joj je priredio veličanstven oproštaj...
Dvorana "Borik" neprestano bi besjedila o rezultatima banjalučkih sportista... Samo da može!
Ne bi joj manjkalo epiteta i pohvala na račun jednog Marijana Beneša, bokserskog prvaka Evrope, ili generacije rukometaša Borca iz 1976. godine, koja je pokorila Stari kontinent. Samo bi, sa druge strane, sjetno odmahnula rukom kada bismo je pitali za "tužnu rukometnu noć" i meč sa Sandefjordom, ili za "onu trojku Erjaveca"...
Međutim, knedla u grlu bi joj zastala kad bi prepričavala čemu je posvjedočila prije tačno 20 godina!
2. juna 2000. godine, u najvećoj banjalučkoj sportskoj dvorani odigrana je prijateljska utakmica između Mladog Krajišnika i tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Nije to bio obični revijalni meč, u kojem je publika samo mogla da uživa u atraktivnim potezima i sa jedne i sa druge strane... Bio je to meč "nabijen" emocijama, bio je to oproštajni meč košarkaške "kraljice" Slađane Golić!
Rođena u februaru 1960. godine, Slađa Golić je ponikla među "malenima", čiji dres je nosila u dva mandata – od 1978. do 1989. i od 1997. do 2000. godine, do oproštaja! Igrala je u elitnom jugoslovenskom rangu, pred kraj karijere, 1998. godine, sa tadašnjim Port MK stigla do finala plej-ofa, te bila dio neprikosnovene generacije na tlu Republike Srpske.
Igrala je i za Šantakler Bordo, Hemofarm i Pamplonu, a za reprezentaciju Jugoslavije odigrala je ČAK 465 utakmica, što je svjetski rekord po broju odigranih mečeva za jedan nacionalni tim u svijetu sporta!
Tokom igranja za "plave", oko vrata joj je zasijalo šest medalja – bronzana i zlatna sa dvije Univerzijade (1983. i 1987. u Edmontonu i Zagrebu), srebrne na evropskim prvenstvima 1987. i 1991. u Kadizu i Tel Avivu, te srebrne sa Olimpijskih igara u Seulu 1988. i svjetskog prvenstva dvije godine kasnije u Kuala Lumpuru.
20. godišnjica oproštaja od parketa bio je povod za razgovor sa Slađom, a mjesto održavanja intervjua nije bilo teško izabrati...
"Evo me u mojoj drugoj kući", bilo je prvo što je Slađa rekla kad smo se našli na dogovorenom mjestu – u dvorani "Borik".
Razgovor je krenuo – od kraja, od povoda.
Oproštaj od "narandžaste lopte" nije mogao da bude ljepši – igrali su Mladi Krajišnik i reprezentacija Jugoslavije, Slađine dvije velike ljubavi.
"Prvo moram da kažem da sam relativno kasno počela da treniram, odnosno da se bavim košarkom, sa 16 i po godina, i kad sam ušla u ovu dvoranu, kad sam vidjela kako Mladi Krajišnik trenira, mislila sam da ja to nikad neću naučiti. I onda, toliko sam dobila želju da i ja to naučim, rekla sam sebi: 'Ja to moram!' I taj neki inat je u meni proradio, a to je bio samo uvod u nešto u čemu sam uživala do 40. godine. Međutim, toliko dobro, moćno i sigurno sam se osjećala da sam mogla da igram još! Ipak, odlučila sam da napustim košarku jer sam htjela da ostavim prostora mladima, a, isto tako, željela sam da u svom gradu odem onako kako zaslužujem, na vrijeme, iako svakom sportisti nije lako kad prestane, kad se oprosti, da kaže gdje dalje. Uopšte nije lak taj momenat, nije lako odlučiti. Košarka je bila moj život, u krvi mi je bila i sad odjednom znam da igram posljednju, oproštajnu utakmicu, koju igram pred svojom publikom. Kad sam krenula iz kuće, pozdravila sam se sa mamom i rekla 'Mama, vraćam se, pa ćemo se ti i ja družiti!' Mnogo sam bila ne tužna, već napeta, kao da je me neka trema obuzela... Pomislila sam 'Bože dragi, ja ovo napuštam!' iako sam već ranije donijela odluku da ću nakon te sezone napustiti košarku. Taj momenat, kad sam ušla u dvoranu, kad sam vidjela natpis 'Slađo, hvala ti za sve'... Emocije su proradile, ne mogu nikad da zaboravim taj trenutak. To ne može da se opiše, ne znam kako bih vam to dočarala! Momenat kad sam obukla svoj dres, kad sam vidjela reprezentaciju Jugoslavije da je stigla, kad sam vidjela trenera... U svlačionici apsolutno nisam bila sigurna koliko se ljudi nakupilo u dvorani Borik. I kad sam ugledala dole u svlačionici mog trenera Zorana Kovačića – Čiviju... Ideja Mladog Krajišnika je bila da organizuje tu utakmicu, ja o tome nisam ni razmišljala i kad sam izašla, kad sam vidjela punu dvoranu, djevojčiče koje su napravile špalir... Ne znam... Nekad poželim da pogledam inserte sa te utakmice, rasplačem se obavezno i kažem 'Bože, zar sam ja to proživjela?" Taj aplauz dugi... Nisam znala šta ću od sebe nasred terena. Moram, međutim, da kažem da mi je vrijeme od oproštaja jako brzo prošlo!", rekla je Slađa na početku našeg razgovora, već tad sa suzom u oku.
Mnogo je simbolike u Slađinom oproštaju. Tokom prvog mandata među "malenima", nosila je dres sa brojem 11, a dok je igrala za državni tim, proslavila je "desetku", koju je zadužila kad se 1997. godine vratila u Banjaluku, u Mladi Krajišnik.
I tog 2. juna 2000. godine, meč je prekinut nakon deset minuta i deset sekundi igre – a Slađa je već do tad postigla, pogađate, deset poena!
"Sve je bilo u znaku 'desetke' i to nije bilo naštimano, to je jednostavno tako ispalo. Bila sam srećna što sam završila karijeru sa tolikim medaljama, pa mi je to nekako ublažilo te momente. Postigla sam što sam htjela, idem... Košarka je, međutim, i dalje bila u mom srcu. Pokušala sam da radim nešto u klubu, a nisam stvorena za trenera jer sam blaga. Sa djecom treba znati, i malo podviknuti, ima tu i roditelja sa kojima treba znati tako da sam unaprijed znala da se nakon tog oproštaja neću baviti trenerskim poslom."
"Premotali" smo potom film na početak – na Slađine dane u osnovnoj školi i prve nagovore da počne da se bavi košarkom.
"Vi, izgleda, znate sve o meni", iskreno se nasmijala, pa nastavila priču:
"Da, u pitanju je bio jedan nastavnik Ekrem iz osnovne škole u Vrbanji. Ja sam putovala gradskim prevozom i uočio je moju visinu. Molio me je da počnem da se bavim na košarku, dok sam ja, u suštini, 'bježala' od njega. U mojoj školi se više forsirao rukomet, koji nešto nisam voljela, a Ekrem je bio uporan i povezao me je sa trenerom mlađeg tima Dragom Rešom – Šucijem (jedan od utemeljivača kluba, prim.aut.). Tad je trener prve selekcije bio Saša Stanimirović koji je rekao: 'Kasno je, nema od nje ništa!' Tad mi je, međutim, prišao Šuci i rekao 'Ne brini se, radićemo!' Poprijeko su u dvorani bila dva koša, oni su tamo trenirali, a ja sa strane vježbala i stalno sam gledala šta one rade. Dođem kući i moj brat Miroslav, kojeg nažalost više nema, pita me 'Šta ste radili?' pa onda sa mnom vježba kod kuće. Objašnjavao mi je, jako me je podržavao..."
Slađa je mogla da se pohvali osvajanjem titule već u prvoj košarkaškoj sezoni ikad, u kojoj se susrela sa Sandom Osman – Vuković sa kojom je kasnije dijelila i dobro i zlo u prvom timu, u oba klupska mandata.
Tu prvu titulu osvojila je na juniorskom prvenstvu BiH u Sarajevu, a kako nam je priznala, na jednoj od utakmica, protiv Željezničara, trener Reš joj je povjerio zahtjevan zadatak – da čuva vedetu Sarajki Ljiljanu Kuburu, danas majku člana NBA ligaša Orlanda Nikole Vučevića!
"Išli smo vozom, jako dobro se toga sjećam. Ja tad još nisam bila vična ni za koš, ni ovo, ni ono, a Šuci mi je rekao: 'Čuvaj Ljiljanu Kuburu!' Ja se 'zalijepila' za ženu, nisam se odvajala od nje, a ona kasnije kaže: 'Toliko si dosadna da si mi smetala, nikad neću zaboraviti ovu utakmicu! Toliko si se 'zalijepila', mislila sam da me nećeš pustiti ni sekunde!' Tad je ona za mene bila pojam na centarskoj poziciji."
Kao juniorske šampionke BiH, "malene" su stekle pravo nastupa na državnom prvenstvu u Beogradu. Odmah nakon toga, prvom timu je ju priključio trener Milenko Novaković, a zanimljivo je da je Slađa, kao doskorašnja juniorka, u sezoni 1978-79 bila jedna od pet igračica koje su odigrale svih 18 prvoligaških utakmica!
"Već tad sam dobila strašnu volju, želju i upornost da u tome istrajem, to je neka moja vrlina, ta upornost. Slušala sam slijepo, usisavala sam kao usisivač sve savjete koje sam dobijala od Milenka, koji je dosta uradio za mene. Lena Crnomarković je igrala tu sezonu i razigravala me kao plej, a imala je veliki uticaj na nas, ostale igračice. Baš smo je poštovale i slušale. Razigravala me je jer je njima u suštini bio potreban visoki igrač. Tad je došla Mersada Bećirspahić, tako da su htjeli da nas dvije igramo u paru. Vremenom smo se jako uigrale, tako da smo baš sarađivale."
Naredna sezona, 1979-80, donosi potpunu Slađinu afirmaciju.
Posebno su je zapamtile igračice kragujevačkog Radničkog, kojima je "spakovala" 33 poena.
"Jako samopouzdanje sam dobila nakon te utakmice. Vidjela sam da ja to mogu. Možda nisam bila atraktivna u igri, već sam u sebi imala veliku borbenost. Ako promašim, samo sam maštala kako ću odbraniti naredni napad, kako ću neku loptu ukrasti, da se opravdam što sam promašila... Izuzetno sam bila samokritična, ali moja želja za pobjedom je bila ogromna. Bacala sam se za svaku loptu, htjela sam da nadoknadim to što sam kasno počela da treniram, to što sam sve na brzinu morala da savladam, a prirodno sam imala jaku kondiciju i zdravlje."
1985. godine, praktično u isto vrijeme, dva banjalučka kluba su sklopila sportsko-poslovnu saradnju sa uspješnim privrednim subjektima. Košarkaški klub Borac postao je Borac Incel, a Mladi Krajišnik je u sezonu 1985-86 ušao kao – Krajinaauto MK.
U toj sezoni, "malenima" je zamalo izmakao nastup u plej-ofu, koji se te sezone igrao po prvi put. Mladi Krajišnik je zauzeo peto mjesto iza Željezničara, koji je imao bolji omjer u međusobnim duelima. Odlično su igrale Velinka Đulić (supruga golmana FK Borac Fuada), Smilja Rađenović, afirmisale su se mnoge mlade igračice, poput, na primjer, Dušice Stopajnik, a Slađa je bila prvi strijelac ekipe sa 566 poena.
"To je uslijedilo godinu dana nakon Olimpijade u Los Anđelesu, to su bile moje prve Olimpijske igre u dresu Jugoslavije. Tad smo se spremali neviđeno i te pripreme su mi jako pomogle. Bila sam puna energije, puna snage, puna želje tako da je ta sezona bila baš uspješna. Mnogo smo trenirali sa reprezentacijom, tako da sam i u klubu mogla puno da pružim."
Nakon te sezone, u klub je stigao poziv za učešće u Kupu Lilijane Ronketi, koji je klub – odbio. Skoro istovremeno, na Slađina ali i vrata kluba, stigla je ponuda Saragose, ali su košarkaški propisi koji su tad bili u Jugoslaviji rekli "ne" tom transferu.
"U Košarkaškom savezu Jugoslavije tad je na snazi bilo pravilo da sa punih 28 godina košarkašica može da ode u inostranstvo, tako da sam morala da sačekam do tad. Tek je poslije mene, kad sam dočekala 28, Razija Mujanović uspjela da promijeni to pravilo."
Izdvojili smo i sezonu 1987-88, ima razloga za to! Loše je počela u rezultatskom smislu, trener je bio Davor Crnić, zamijenio ga je Đorđe Mikeš, a umjesto njega došao je – Saša Stanimirović, koji je, ponovimo, otpisao Slađu već na njenom prvom košarkaškom treningu ikad u životu. Kako je izgledao novi susret u klubu?
"Već me je jako poštovao, a ja sam mu u šali stalno prebacivala te riječi sa prvog treninga. Ne svaki dan, već s vremena na vrijeme, kad mi čestita, a ja onda kažem: 'Aha!' Tako nekako sam kroz šalu to govorila, ali normalno da je povukao riječ. Kad je bio trener Partizana, zadala sam mu velike probleme i rekla mu: 'Ja sam ta sa prvog treninga u Banjaluci!'
Od Mladog Krajišnika se oprostila 1989. godine. Klub je u toj sezoni bio peti, po drugi put odbio da se zbog "tanke" finansijske situacije predstavi u Kupu Lilijane Ronketi.
Slađa se potom preselila u Francusku, u Šantakler iz Bordoa.
"Imala sam ponuda i iz Italije, međutim, Francuska me je nešto privukla. Imala sam sreću da je tamo bio i Boro Golić (član generacije RK Borac koja je postala šampion Evrope, prim.aut.). Imamo isto prezime, međutim nismo rođaci, ali kao i da jesmo! I sad ga smatram bratom! Došla sam u ekipu gdje su me toliko zavoljeli, a i ja njih, da nisam gledala na potencijalne ugovore i pregovore sa drugim klubovima. Bili smo svi kao jedna velika porodica, i sad smo veliki prijatelji i kumovi i rado odem u posjetu, ostali smo povezani za sav život."
Nakon nekoliko godina u Francuskoj, vratila se na balkanske prostore, u vršački Hemofarm – iz privatnih razloga.
"Došla sam u Vršac jer mi je otac bio bolestan. Moram da istaknem da, kad mi je preminuo otac oko 13 časova, taman sam stigla u Vršac iz posjete u Banjaluci. Trebalo je da igramo sa subotičkim Spartakom i meni su javili da je tata umro... Otišla sam na utakmicu, pobijedili smo, a ja sam postigla nekih 30 poena. Nakon te sezone sam odlučila da se vratim kući, i zbog mame i svega toga, pa sam nakon osam godina potpisala za Mladi Krajišnik."
U prvoj sezoni po Slađinom povratku klub je ostvario ogroman uspjeh.
"Malene" su izborile finale plej-ofa, ali je nakon Kovina i Vojvodine, Hemofarm bio prevelik zalogaj. Bile su tad u ekipi Slađa Golić, Sanda Vuković, Mirjana Čovičković, Daliborka Vilipić...Direktor je, recimo i to, bio legendarni košarkaš Borca Dragan Vuković-Skaka, Sandin suprug, koji je 1995. godine praktično "iz patika uskočio u cipele".
"Uvijek sam govorila da Banjaluku volim i nije mi žao što živim u ovom gradu, a moje opredjeljenje je uvijek bilo vezano za povratak. Imala sam sreću da su, kad sam se vratila, došle i moje saigračice Mirjana Čovičković, poslije i Jadranka Ćosić, tako da, jednostavno, nisam bila sama koja se tu pojavila. I bile smo zaista motivisane! Bilo je interesantno, znate i sami da smo iz početka igrali domaće mečeve u Sremskoj Mitrovici, svašta je tu bilo..."
Odlukom KSJ iz maja 1998. godine bilo je zabranjeno kako ekipi koja je tad nosila ime Port MK, ali i Borac Nektaru, da se i dalje takmiči i košarkaškom sistemu Savezne Republike Jugoslavije, pa su preostali samo nastupi u ligi Republike Srpske.
Te 1998. godine MK je konačno debitovao u Kupu Ronketi, nakon dva odbijena nastupa.
"Bile su to zaista jake utakmice, stvarno dobre! Borik je bio pun, sjećam se kad smo igrale sa Izraelkama na debiju u kvalifikacjama, Litvankama sezonu kasnije... Bilo je krcato!"
U toj debitantskoj sezoni u Kupu Ronketi, Mladi Krajišnik je u grupnoj fazi igrao sa italijanskom Kariparmom i grčkim Sportingom, a u posljednjem kolu, protiv Grkinja, bila im je potrebna pobjeda razlikom od sedam poena kako bi se našle u eliminacionim borbama.
Nisu uspjele (pobijedile su rezultatom 52:49, prim.aut.), a nakon tog evro-izleta, klub je Slađu pustio da ide u špansku Pamplonu.
"Otišla sam da pomognem i toj ekipi, bilo je to u zimskoj pauzi. I to je bilo jako lijepo iskustvo! Nisam bila tip osobe i igrača koja je voljela da mnogo mijenja klubove, mnogo sam se vezala za sredinu u kojoj sam boravila, bila sam i tad mnogo vezana za ekipu i trenera, nije mi novac bio na prvom mjestu! Španska ekipa je prije mog dolaska imala 11 poraza i bila je ubjedljivo posljednja, ali smo u tom drugom dijelu sezone, kad sam stigla, izborile opstanak. Baš sam im srcem pomogla, atmosfera je bila dobra, igračice su me prihvatile, posjećivale su me i bivše saigračice iz Francuske, tako da sam, praktično, i tu bila kao kod kuće."
Španci su joj nudili produžetak saradnje na još godinu dana, ali srce je tuklo u drugačijem ritmu...
"Tako sam odlučila i nakon te sezone je došlo do te oproštajne utakmice o kojoj smo govorili, a koja je meni dala krunu na cijelu karijeru. Željela sam da se zahvalim svojoj publici, koja je uvijek bila uz mene, koja me nikad nije izdala, ni kad promašim neki važan koš. Novinari su uvijek nalazili opravdanje da ako loše odigram jednu utakmicu, da ću sve dati od sebe da to preguram..."
JUGOSLAVIJA – DRUGA VELIKA LJUBAV
Za reprezentaciju Jugoslavije, debitovala je 1980. godine na Balkanskom prvenstvu – za koje, isprva, nije bila ni planirana!
"Samo sam sparingovala sa tadašnjom državnom selekcijom, da osjetim atmosferu. Ovdje smo trenirali, Mladi Krajišnik je igrao prijatelju utakmicu sa reprezentacijom i ja sam se razigrala! Onda je selektor Milan-Ciga Vasojević skupio njih i rekao: 'E sad pogledajte, niste sigurne, mogla bi ova da vas ugrozi!' Na kraju sam i otišla na Balkansko prvenstvo umjesto Ljiljane Kubure."
Sa načinom rada u reprezentaciji upoznala se, praktično, i ranije...
"Još uvijek nisam bila formirana kao centar, a mene je Mladi Krajišnik poslao na usavršavanje centara u Kragujevac, tu je sa nama radio Borislav-Reba Ćorković. Tamo smo radili samo centarske stvari, a u Banjaluku sam se vratila kao nova! Naučila sam mnoge stvari, poluhoroge, 'šarafe'... Odmah moram da kažem da sam igrala više na prirodan osjećaj, uvijek sam imala neko rješenje koje mene samo ponese, da li ću izvesti neku 'zavrljotku' kako su mi tad govorili... Kad me čuva visok centar, a ja poentiram ispod ruke! Bio je to i siguran faul na meni, a voljela sam da polažem odozdo."
Sa reprezentacijom je, rekosmo, osvojila šest medalja, a kruna je stigla 1988. godine, srebrom na najvećoj smotri sporta, u južnokorejskoj prestonici.
Za ekipu Jugoslavije na OI u Seulu igrale su: Stojna Vangelovska, Mara Lakić, Žana Lelas, Eleonora Vild, Kornelija Kvesić, Danira Nakić, Slađana Golić, Polona Dornik, Razija Mujanović, Vesna Bajkuša, Anđelija Arbutina i Bojana Milošević.
U grupnoj fazi Jugoslavija je igrala protiv Kine, SAD i Čehoslovačke i upisala dvije pobjede, što je bilo dovoljno za plasman u polufinale. A tamo – reprezentacija Australije, koja je na 25 sekundi prije kraja imala prednost od jednog poena i napad, nije ga iskoristila, dok je sekund prije isteka posljednjeg jugoslovenskog ataka za 56:57 poentirala Anđelija Arbutina, koja je, dodajmo, 11 godina kasnije sa Slađom zaigrala i u Mladom Krajišniku, u Slađinoj posljednjoj sezoni.
"Uh... I sad sam se sva naježila", rekla je, pa u jednom dahu nastavila:
"Sjećam se tog poena. Anđa je bila moja dugogodišnja cimerka, zaista jedan specifičan tip! Djeluje namrgođeno, ljuto, ali Anđa je jedno divno stvorenje sa kojom sam provela tolike godine. Taj njen koš nikad neću zaboraviti... Ta sreća, naći se na pravom mjestu u pravom trenutku. I tad je, kao i te 1980. godine, trener bio Ciga Vasojević, koji je pratio nas sve. Ciga je odabrao širi krug te reprezentacije već od Los Anđelesa, dopunjavao, mijenjao... Mi smo, praktično, bile određene za veliki rezultat! Sve je bilo podređeno nama. Ciga je tačno znao šta koja od nas može, a mi smo znale šta treba da radimo. Kod Cige je sve bilo jasno. Imale smo dvije kombinacije, kasnije smo uvele akciju 'pesnica', imale smo 'keca' i 'dvojku'. Međutim, iz te dvije akcije mi smo razvijale sve ostalo. Znale smo gdje treba da se spusti lopta Razi Mujanović, kad će Raza meni dodati... Toliko smo sarađivale da smo osjećale jedna drugu, a Ciga Vasojević je to jako dobro znao. Dobro je, sa psihološke strane, znao na koga treba galamiti, na koga ne smije galamiti. Mi smo ga slušale, ali se u isto vrijeme i bojale... Živjele smo jedna za drugu, a ostale smo prijateljice i dan-danas."
Imala je, priznaje, idola u državnom timu.
"Meni je dres predala Sofija Pekić u Italiji 1982. godine, poslije Evropskog prvenstva u Ankoni. Jako sam je cijenila, ali sam je se u isto vrijeme i bojala. Na treningu, ako ne pazim dobro na neku loptu, ona se izgalami na mene, baci onu loptu i šutne je preko cijele dvorane! Htjela je, naravno, time da mi pomogne. I na utakmici protiv Sovjetskog Saveza, a ja sam bila rezerva tad na tom šampionatu, ona kaže Cigi: 'Ubaci mi malu!' I Ciga gleda, Semjonova igra, nema šta... Ja nisam bila toliko iskusna, ali uđem u igru, a Sofija krene sa posta i samo meni dole: ''ajde, mala, šutni!' I ja postignem koš, a Sofija kaže: 'E sad možeš izaći vani!' Nije htjela da se ja nešto pokvarim, nego da taj koš ostane... Tačno je znala da je obožavam, ali tu je htjela da pokaže strogoću prema meni. Sofija je nakon tog Evropskog prvenstva ostala u Italiji, tu je nastavila profesionalnu karijeru. Spakovala je dresove i šorceve, dala mi 'desetku' i rekla: 'Ima dostojno da nosiš ovo i da me zamijeniš!' Sofija je zaista bila nešto posebno!"
Slađa nije mogla da se odluči koja utakmica u moru utakmica za Mladi Krajišnik joj je najdraža ali je zato izdvojila par najupečatljivijih utisaka.
"Bila je jedna utakmica gdje sam, faktički, sve promašila... Igrali smo sa Jugoplastikom iz Splita, a tadašnji trener Aco Jurić mi je ljutito rekao: 'Da ti nisi primila pare od Splita?' I to je mene veoma uvrijedilo! Ali, stvarno, ništa me nije išlo, čisti zicer promašim! Publika samo uzdahne, znam da smo igrali u Boriku... I na kraju, a tad nije bilo 'trojke', kad sam je 'pukla' odozgo i postigla pobjedonosni koš! Okrenem se, preplačem, a dugo sam bila ljuta na trenera. Poslije mi je govorio: 'Morao sam nekako da te probudim!' Poslije su mi bile važne ove evropske utakmice koje smo igrale pred kraj karijere. Posebno mi je žao prve utakmice osmine finala Kupa Lilijane Ronketi protiv Litvanki, bile smo u formi, mogle smo da ih dobijemo, a ja sam dobila jaku gripu. Otputovala sam sa temperaturom preko 40, ne sjećam se ni puta jer sam bila u totalnom haosu u avionu, ali izašla sam na teren i dala maksimum onako bolesna. Nažalost, nismo uspjele da se izborimo za četvrtfinale."
Gdje god je igrala, Slađa je bila "božanstvo", a u prilog tome ide činjenica da su, u njenu čast, dresovi koje je nosila povučeni u dva kluba – matičnom Mladom Krajišniku i francuskom Šantakleru.
"U Francuskoj su povukli 'šesticu', koju više nikad niko tamo nije nosio. Opet kažem, provela sam tamo divne dane, a mene su kao strankinju čak postavili i za kapitena što je rijetkost u klubovima."
U tradicionalnom izboru dnevnog lista "Glas Srpske", dva puta je birana za najboljeg sportistu – 1988. nakon Seula i 11 godina kasnije, na početku oproštajne sezone.
"Bilo je jako teško biti prvi na tim izborima, pored naših zlatnih rukometaša, boksera... Nađeš se u deset, a uz tebe sve nosioci medalja, tih godina su sve velika imena bila na tom tronu. Taj izbor najboljeg sportiste mi je uvijek bio drag, uvijek se odazovem, da li kao član žirija ili gost, ali stvarno nikad ne izostajem."
Slađa Golić danas nije u sportu. "Tu i tamo" pogleda neku utakmicu, ali je van zvaničnih košarkaških i sportskih aktivnosti u rodnom gradu.
"Uz mnogo elana sam u klubu nastavila rad nakon oproštaja od parketa. Počeli smo školska prvenstva, ja sam tu birala djevojčice, uživala sam u svom poslu, sa tom djecom. Došlo je do nekih nesporazuma, nisam se našla u daljim aktivnostima, na vrijeme sam to prepoznala. Neću da imenujem nikoga, kad nisam do sad, neću ni sad. Vidjela sam da za mene tu nema mjesta, kako zaslužujem, i odlučila sam da se zaposlim. Igrom slučaja, pošto govorim francuski jezik, nešto sam 2004. godine prevodila tadašnjem gradonačelniku Banjaluke sa nekim profesorima iz Francuske. Rekao mi je: 'Reci im, Slađo, da ćemo otvoriti turističku organizaciju u Banjaluci, da ćemo mnogo raditi na turističkim potencijalima' i kad sam to prevela, pitala sam 'Gradonačelniče, ima li tu mjesta za mene?' Nije znao za moju situaciju u klubu, da sam rekla da to više neću da radim. Uspjela sam da se zaposlim u Turističkoj organizaciji Grada Banjaluka, ali i dalje tu ima dosta sporta. Organizujem 'Ljeto na Vrbasu', basket za dječake i djevojčice, trke čamaca, skokove sa Gradskog mosta, organizovala sam i fudbal i rukomet na pijesku za klince, tako sam tu više od 15 godina. Otišla sam i u neku drugu atmosferu, bila sam na etno-festivalima, seoskim manifestacijama, prelima, organizujem tradicionalne sportske igre, atmosfera bude baš dobra! Našla sam se u svom poslu, u svom gradu."
Bez košarke, ipak, ne može. Nastupa za ekipu Grada Banjaluka na Radničkim sportskim igrama, ali ju je lom desne ruke trenutno odvojio od terena.
"Na kvalifikacijama u Tesliću smo uvijek prve i samo prvaci idu na turnir cijele jugoistočne Evrope. I tu smo bile prve, na Tari, a onda druge u Budvi. Imamo i tu jednu ekipicu! Desila se, eto, sad ta povreda, međutim baš su mi rekli na terapiji u Zavodu 'Dr Miroslav Zotović' – zaigraćeš ti uskoro opet!"
Ne bi, priznaje na kraju našeg razgovora, ništa mijenjala u karijeri, a za čime žali? Za raspadom jugoslovenskog tima, koji je bio predodređen za velike stvari.
"Moram sad da priznam da bih sve odradila isto! Nije mi žao što sam se vratila u svoj grad, to sam planirala da uradim i kad sam otišla te 1989. godine, i želja mi je ispunjena. Što se tiče reprezentacije Jugoslavije, mislim da bismo daleko dogurali da se nije desio nesrećni rat. Dvije godine nakon OI u Seulu, na Svjetskom prvenstvu u Maleziji, opet smo došle do finala i igrale opet protiv te Amerike. Približile smo im se, našle im mane i svašta nešto, mislile smo sto posto nakon tog Svjetskog prvenstva da ćemo im zagorčati život i da ćemo ih pobijediti... I onda se ta reprezentacija nažalost raspala, uslijedile su 1992. godine sankcije, a mogli smo, kažem, još mnogo više!''
A nama je, sa druge strane, bilo žao što je došlo vrijeme kraja našeg razgovora. Emotivnog, uzbudljivog, a nama sad samo ostaje da se ovog 2. juna prisjetimo parole koja je onomad istaknuta u Boriku i, s obzirom na Slađinu izuzetnu karijeru i ljudskost, glasno ponovimo:
SLAĐO, HVALA TI ZA SVE!
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.
Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.