Interesantan tekst iz Njemačke o Novaku Đokoviću.
Ispisivanje novih stranica istorije moraće da sačeka bar do sljedeće godine.
Novak Đoković je stao na posljednjem koraku, izgubio je u finalu US opena od Danila Medvedeva. Umjesto pehara je u Njujorku dobio ono što je dugo čekao - naklonost publike.
Veliku pažnju poslije finala privukle su suze Srbina pred oko 26.000 navijača na stadionu "Artur Eš". O tome je pisao njemački "Dojče vele" u tekstu pod naslovom "Nisu slavili teniskog Boga, nego čovjeka koji zna da plače".
Prenijeli su zanimljivu kolumnu Stefana Petrija sa sportskog portala "Spoks" ("Spox").
"Na terenu je Novaka pobijedio taktički perfektni Medvedev. Najneprijatniji protivnik kog je Đoković mogao da ima. Ali, zato je publika bila na njegovoj strani, podržavali su ga od početka i na kraju je to bilo na ivici da bude nefer", objašnjava Petri.
Podsjeća na finale Vimbldona iz 2019. godine kada su navijači bili na strani Federera koji je gubio od Đokovića.
"Novakovi kritičari su godinama kritikovali dvije stvari - sa jedne strane njegovu igru nalik robotu i sa druge očajnički lov na ljubav publike. Ne znam kako je mit o robotu mogao da nastane, a kamoli da se održi toliko dugo. Kao navijač, možda volite drugačiji tenis, ali za Đokovićeve mečeve nikada ne može da se kaže da su dosadni. Niko ne može da pobedi na toliko različitih načina, niko ne mijenja svoju igru tako često, a rijetko ko pokazuje emocije tako kao on."
Nastavlja u istom dahu.
"Teza da Đoković moljaka publiku za naklonost je uzela maha posljednjih godina. Skoro na svakom meču bi komentatori posegnuli za tom otrcanom pričom, bez obzira da li je publika navijala za protivnika ili ne. I stalno mi mudrovali o tome 'Zašto ga ne vole kao Nadala i Rodžera? Zato što je pokvario njihovu žurku? Zbog njegovog porijekla'. Takve bi bile teme i po meni je to išlo predaleko. Ne samo zato što se izostavljala činjenica da Novak ima veliki broj fanova širom svijeta, već zato što ta navodna čežnja Srbina za naklonošću nikada nije dovela do toga da postane nevjeran sebi", piše u tekstu.
Za razliku od Rodžera koji dosta pažnje posvećuje imidžu i ima razne agencije koje rade posao, Novak jednostavno nije takav. O tome piše i Stefan.
"Đoković je mogao da izgradi uglađen, besprijekoran imidž uz pomoć brojnih preplaćenih medijskih konsultatnata - imidž vickastog, pametnog, poliglote, porodičnog čovjeka. Umjesto toga dozvoljava posmatračima da mu se približe i ne zazire od kontroverznih izjava i postupaka. Od osnivanja sindikata igrača (PTPA) do više nego čudnih izjava o vakcinama i tendencije ka ezoteriji. Sigurno da postoje lakši način da osvojite srca ljubtelja tenisa širom svijeta."
Na kraju teksta se vratio na finalni meč u Njujorku.
"U finalu su se sve navodne kontradikcije pomirile. Koliko mu je podrška publike značila? Mogli ste to da pročitate na njegovom licu. Osvojio ih je na svoj način - bez maske, sa vrlinama i manama, onakav kakav jeste. Prilikom uručivanja trofeja publika nije slavila šampiona, teniskog Boga Novaka Đokovića, već čovjeka, onog u suzama, onog koji je poražen. Na 21. grend slem će morati da sačeka, ali je umjesto toga osvojio srca publike. Koliko mu ta pobjeda ustvari znači govori o njemu mnogo više nego bilo koji drugi rekord", zaključuje se u tekstu.