Izgrađen 1952. a srušen 2002. godine, Stadion sportskih igara predstavlja mjesto na kojem se pisao značajan dio istorije banjalučkog sporta.
MONDO je nedavno pisao o Gradskom stadionu (nekada Stadionu bana Bogoljuba Kujundžića), od čijeg otvaranja se navršilo tačno 85 godina.
Deceniju i po kasnije, u "strogom" centru Banjaluke, otvoren je, u to vrijeme, drugi najznačajniji sportski objekat, koji danas više "nije među živima"...
Stadion sportskih igara, narodski poznat kao "Mali Borčev", svečano je otvoren 13. septembra 1952. godine, u sklopu obilježavanja desetogodišnjice formiranja krajiških brigada.
Na ovom terenu, najveće uspjehe ostvarivali su rukometaši Borca, koji su trijumfima na tom mjestu krčili put ka osvajanju dvije titule šampiona Jugoslavije i četiri trofeja u kup-takmičenju.
Tu su svoje mečeve igrali i košarkaši Borca, a u narednoj deceniji su im se pridružile i bokseri Slavije, kluba osnovanog 1961. godine, i košarkašice Mladog Krajišnika, koji je svjetlo dana ugledao u maju 1963. godine.
Košarkaški klub Borac, osnovan pet godina prije otvaranja Stadiona sportskih igara, promijenio je do tada već dva terena.
Prve poene Borčevi košarkaši postizali su na igralištu kod južnog gola sadašnjeg Gradskog stadiona, dok su neposredno pred početak gradnje i otvaranje Stadiona sportskih igara domaće utakmice igrali na novoizgrađenom terenu u dvorištu Doma JNA (danas ulica Kralja Alfonsa XIII, a na tom mjestu sada se nalazi Odjeljenje komunalne policije).
Čast da odigraju prvu utakmicu na novoizgrađenom terenu imali su upravo oni, u večernjem terminu, sa ekipom "Mlada krila", a jedna od najspektakularnijih utakmica na ovom terenu odigrana je 1957. godine, na Dan Republike (29. novembar).
Tada je legendardna selekcija Rukometnog kluba Borac, koju su činili Petar Perović, Zoran Prohaska, Božidar Stanivuković, Jerolim Karadža... u finalu Kupa Jugoslavije savladala beogradski Železničar rezultatom 15:13 pred nekoliko hiljada Banjalučana i po prvi put osvojila trofej u ovom takmičenju.
Istorija ovdašnjeg sporta počela je da se mijenja krajem šezdesetih godina, kada je Sportski savez Jugoslavije donio odluku da tzv. "mali sportovi" moraju da se igraju u dvoranama, na parketu.
I tu se Banjaluka našla u problemu...
Takav objekat, koji bi zadovoljio sve potrebne kriterijume za održavanje velikih sportskih događaja, grad nije imao.
Sportski radnici i čelnici Banjaluke dugo nisu mogli da nađu zajednički jezik, a za to vrijeme banjalučki klubovi su domaće mečeve morali da igraju u Sarajevu, Slavonskom Brodu... odnosno, gdje god se ukazivala prilika.
Predlagalo se i da se problem riješi renoviranjen i natkrivanjem već postojećeg Stadiona sportskih igara, ali je preovladao stav da Banjaluka mora da dobije, za to vrijeme, savremeni sportski objekat.
Na kraju, prvog februara 1972. godine, donesena je odluka da će se velika sportska dvorana graditi u naselju Borik.
Kamen-temeljac položen je u septembru iste godine, samo nekoliko dana nakon povratka zlatnih rukometnih olimpijaca iz Minhena, a dvorana "Borik" sportistima na upotrebu predata je u aprilu 1974. godine.
Otvaranje "hrama sporta", kako se dvorana i danas popularno naziva, značila je i da se završava jedna stranica istorije sporta u Banjaluci.
Sav sportski život grada preselio se u dvoranu "Borik", dok je u narednim godinama Stadion sportsih igara služio samo kao mjesto okupljanja rekreativaca, mjesto gdje se sportisti "kao po komandi" okupe eventualno za početak ljetnih priprema, a ponekad i kao mjesto održavanja koncerata...
Tako je bilo sve do prije 20 godina, odnosno do 2002. godine, kada je odlukom tadašnjeg gradskog rukovodstva Stadion sportskih igara sravnjen sa zemljom, da bi u godinama koje slijede na tom mjestu bila izgrađena zgrada Investiciono-razvojne banke.