Nekadašnja predstavnica Bjelorusije u streličarstvu otkriva kako joj je selidba promijenila život i karijeru, jer sada u Poljskoj radi kao kasirka da bi mogla da se takmiči.
Predstavnica Belorusije na Olimpijskim igrama u Tokiju Karina Kazluskaja gotovo tri godine je živjela kao izbjeglica, jer je zbog bojazni od političkog progona napustila rodnu zemlju i preselila se u Poljsku. Devojka koja je bilježila velike uspjehe u streličarstvu odrekla se svega što je do tada imala - plate, stipendije, sponzorskih ugovora,...
Smatrala je da će se režim Aleksandra Lukašenka obračunavati sa njom zbog političkog delovanja, pa je bez bilo čijeg znanja napustila zemlju. Prekinula je karijeru i tek povremeno pucala, a da bi preživjela morala je da nađe posao u samoposluzi. Danas je zaposlena u jednom od najvećih evropskih lanaca prodavnica i mašta da se u bliskoj budućnosti vrati sportu, priča Karina Kozlovska za poljski medij "przelgladsportowy".
Naporno trenira i priprema se za eventualni povratak sportu, ali joj otežava to što mora da ide na posao i to po smjenama - nekada nekada trenira prije posla i tada bilježi odlične rezultate, a nekada nakon smjene ne može da se fokusira i pogađa mete. Ipak, ne odustaje od velikih snova i medalja na najvećim takmičenjima. Svojevremeno je na Evropskim igrama osvojila srebro, a na Svjetskim vojnim igrama zlatnu medalju, pod zastavom Bjelorusije.
Tri godine ćutala o svemu!
Iako je još 2022. godine emigrirala, prvi put je opširno govorila o svom iskustvu. "Zapravo, da, dala sam nekoliko intervjua odmah po dolasku u Poljsku 2022. A državljanstvo imam tek od januara ove godine", rekla je Karina i dodala: "Kod kuće sam uvijek čula da smo Poljaci, iako smo pričali ruski. Osjećam se kao Poljakinja i Bjeloruskinja. Moji preci su bili iz Gomelja, tačnije iz sela Staraja Rudnja, kada su ove teritorije bile poljske. Bili su imućni, zbog čega su ih boljševici iskoristili. Morali su da bježe na zapad zemlje i izgubili su sve svoje posjede. Strašne priče o tome šta se tada dogodilo. Moja prabaka je ostala sama jer joj je cijela porodica nestala ili je prognana duboko u Rusiju. Rođena sam u Minsku. Generalno, nije se mnogo promijenilo od dobijanja poljskog državljanstva. To je samo parče papira, ali mi je drago što sam konačno uspjela da ga dobijem".
Proces dobijanja pasoša Poljske bio je olakšan zbog "Poljske karte", dokumenta za koji mogu da konkurišu Poljaci koji žive van granica zemlje. Karinina majka je Poljakinja i ranije je izvadila dokument, ali tada nije nije ni razmišljala da će joj ćerka biti izbjeglica u zemlji iz koje potiču.
"Moji roditelji su otišli u kupovinu u Bjalistok, jer mnoge stvari nisu dostupne u Bjelorusiji. Morali su svake godine da apliciraju za vize za ovu svrhu dok moja majka nije saznala da možemo da imamo Poljakovu kartu. Planovi da se trajno preselim u Poljsku bili su mi u mislima u porodici, ali se obično dešavalo nešto što je odlagalo odluku. Moj tata je dobio bolji posao, a moji uspjesi u sportu su me natjerali da odustanem od planova da studiram u Gdanjsku ili Krakovu", rekla je sportistkinja.
Ona je poljskim medijima otkrila i da je dobila pomoć dok je čekala pasoš. "Preko dve godine sam čekala. Brzo sam dobio trajnu boravišnu dozvolu jer su mi roditelji prije 10 godina izvadili 'kartu Poljaka', tako da nisam imala problema sa bilo kakvim formalnostima. Na početku su mi pomogli i Poljski streličarski savez i klub LKS Lucznik Živic", dodala je.
Živjela u strahu!
Karina Kazluskaja je u Bjelorusiji bila protivnik predsjednika Lukašenka i zbog toga je smatrala da joj nije bezbjedno da ostane u zemlji. Otvoreno je govorila da je njen sukob za režimom počeo tokom pandemije korona virusa. "Kada je počela pandemija, koju su vlasti umanjile. Počeli su da kontrolišu sve. Nije bilo sloboda, osjećala sam da nešto nije u redu. U avgustu su bili izbori i tada je sve postalo jasno. Učestvovala sam na protestima protiv nameštenih izbora i zbog toga su se službe zainteresovale za mene. Više puta sam se zatekla da bežim od policije, a 2022. godine nakon što je izbio rat u Ukrajini, shvatio sam da moram da odem. I tada je počela najveća represija", govori sportistkinja.
Streličarka se uplašila zatvora. Po njenim riječima, mogla je da dobije višegodišnju zatvorsku kaznu koja bi joj potpuno uništila karijeru. Zato je smislila plan bekstva preko granice, u Poljsku. Bila je oprezna jer niko nije smio da sazna za to prije nego što se domogne teritorije susjedne države.
"Kazna je vjerovatno tri ili četiri godine zatvora. Kada sam odlučila da pobjegnem, nikome nisam rekla jer sam očekivao da informacije stignu do službi. Nakon prelaska granice, pisala sam svom treneru, sa kojim sam radila devet godina. Vjerovala sam joj, ali sam bila oprezna. I dobro je što sam bila. Odmah je pozvao ministarstvo da bežim jer je mislio da još nisam prešla granicu. Da sam rekla ranije, na granici bi me sigurno zaustavili. Onda je policija došla kod mojih prijatelja i stavila ih u pritvor na dvije sedmice. Zvali su moje privatne brojeve, preko telefona vikali da se vratim. Pretili su mi da ih neće pustiti dok se ne vratim, ali sam znala da nema povratka. Uspjela sam da dovedem i svoju porodicu u Poljsku", otkriva Kazluskaja.
Da li možete da se vratite da posjetite preostalu porodicu ili da pokupite stvari od kuće? "Ne smijem da uđem u Belorusiju, bojim se. Nedostaje mi dom, moji prijatelji i porodica koja je tamo ostala. Ali sada je moj dom ovdje", ističe nekada četvrtoplasirana na Olimpijskim igrama.
Bjelorusija je bolja za karijeru!
Nova predstavnica Poljske u streličarstvu dobila je mnogo prelaskom iz Bjelorusije, tvrdi da je sada slobodnija nego ikada, ali je i izgubila priliku da se ravnopravno nadmeće na međunarodnoj sceni. Dok je živjela u Belorusiji, država je finansirala čitavu njenu karijeru - u Poljskoj ne dobija ništa za to što je vrhunska sportistkinja.
"Živim u Živicu, to je lijep grad, kao i mnogi drugi u Poljskoj. Samo osjećam slobodu. Najveća razlika je nedostatak straha od policije. U Bjelorusiji ste morali da se plašite. Progovorila sam poljski čim sam stigla, tako da sam se brzo aklimatizovala i ovdje našla nove prijatelje", rekla je Karina i dodala: "Poslije 2023. godine imala sam problema sa motivacijom, trenirala sam samo jednom sedmično. Htjela sam da se vratim ranije, ali nisam imao snage. Konačno sam dobila državljanstvo i odlučila da se vratim. Počela sam na prvenstvu Poljske bez treninga i pitam se kako sam, zaboga, pobijedila, jer su moji rivali dobro gađali. Sada treniram skoro svaki dan, ali moram to da kombinujem sa radom kao kasirka u prodavnici i učenjem engleskog, jer želim da budem prevodilac. Teško je. Kad imam drugu smjenu, treniram rano ujutru i dobro je. Ali kada moram da ustanem na posao u pet ujutru, uveče imam manje energije. I uopšte nemam vremena za sebe".
Zbog bijega iz Belorusije, Karina Kazluskaja više nikada neće moći da živi od sporta koji voli. U svojoj rodnoj zemlji bila je cijenjena kao sportistkinja, dobijala je platu i stipendiju, dok kapitalistička Poljska nema takav sistem u kojem bi ona mogla da bude finansirana zbog ostvarenja na takmičenjima.
"Ne, ovdje nema sistema da sportisti primaju plate. Svako mora da traži svoja sredstva za život. Nadam se da ću dobiti stipendiju na univerzitetu", kaže streličarka i dodaje: "Čuvam ovaj novac zarađen na prvenstvu Poljske jer će mi dobro doći. Kao šampionka dobila sam 1.500 zlota. Možda uz to mogu da kupim nešto za svoj luk. Osim toga, moja oprema više nije nova, stara je pet godina i teoretski bi trebalo da se mijenja svake godine ili na svake dvije godine. Dobila sam ga u okviru saradnje sa jednom kompanijom. Ne znam da li ću uspjeti da produžim ovaj ugovor jer tokom pauze nisam nastupala ni na jednom međunarodnom takmičenju. Ne mogu da priuštim novu jer košta preko pet hiljada zlota (preko 140.000 dinara). Možda će mi klub pomoći, prije šest mjeseci su mi pozajmili novo oružje. Ali i tu su sredstva teška".
Da li se streličarstvo suočava sa sličnim finansijskim problemima u Bjelorusiji? "Tamo je drugačije. Postoje sportske škole koje obično uključuju i odrasle takmičare. Ako neko uđe u tim, prima platu. Sistem stipendija je lijep, jer se dobija veliki novac i za visoka mjesta na međunarodnim takmičenjima. U Bjelorusiji je minimalna nacionalna plata bila 700 PLN, a stipendija je iznosila preko 3.000 zlota (oko 85.000 dinara)", kaže Karina Kazluskaja.
Na najvećim takmičenjima želi da se takmiči i pod zastavom Poljske. "Vidjećemo kako će ovo da funkcioniše. Za sada treniram i pokušavam da se vratim u top formu. Želim da idem na takmičenje sa reprezentacijom Poljske, ali prvo moram da uđem u to, jer prvenstvo Poljske nije obavezujuće i biće još internih kvalifikacija", kaže Kazluskaja i dodaje da joj je u Poljskoj bolje: "Sloboda je mnogo vrednija. Ali da, bilo je oko 8.000 zlota za četvrto mjesto na Olimpijskim igrama. Pretili su mi da moram da vratim sve što dobijem. Plašila sam se da se to ne prenese na moju porodicu, ovo je bio i argument da dovedem svoje najmilije u Poljsku", zaključila je sportistkinja koja u novoj zemlji pokušava da se izbori za ravnopravne uslove takmičenja.